Politika

Mladić koji je mogao promijeniti svijet: tekstovi Aarona Swartza (s predgovorom Lawrencea Lessiga)
Post Reply
[Skin]
Posts: 193
Joined: Sun Apr 02, 2017 1:34 pm

Politika

Post by [Skin] » Mon Apr 17, 2017 11:51 pm

Aaronova politička opredijeljenja najlakše je definirati, posebno u kontekstu njegovog ugleda kao programera i aktiviste za slobodu Interneta i informacija, po onome što ona nisu. Aaron izričito nije bio cyber utopista.

Jeste, naravno, vjerovao u pravo na pristup informaciji (potraga koja ga je na neki način koštala života), a i rekao mi je da je on "fundamentalista slobodnog govora". Ipak, Aaronov najviši cilj je bio pomoći da se izgradi društvo definirano na socijalnoj pravdi, i shvatao je da to neće teći glatko ni po automatizmu, iz prava i načina da se spozna politička i korporativna korupcija.

Ne, transparentnost i prava na papiru nisu bila dovoljna. Aaron je znao, da bismo stvorili pravedniji svijet, moramo uposliti znanje, građanske slobode i ljudska prava kao alate u teškim naporima organiziranja protiv ustoličene moći.

Pravda, definirana kako tačno? Kako je tačno on definirao pravdu? Iako je Aaron prezirao obilježavanje, njegovi ideali su bili suštinski slobodarsko socijalistički: tražio je da se minimizira prisila (vladina, korporativna i ekonomska) a maksimizira učinkovitost, istovremeno shvatajući važnost jednakosti i solidarnosti u postizanju ovih ciljeva. Ali bio je i voljan uključiti se u sistem kako bi tamo stigao.

Tokom perioda u kojem sam ga poznavao dobro, mnogo je razmišljao o monetarnoj politici, vjerujući da bi "vlada trebala printati novac koji onda dajemo siromašnim ljudima (ili svima ako je tako lakše)" kako bi se riješilo pitanje neposredne ekonomske krize i vremenom postigla puna zaposlenost mobilizirajući ljude i kapital na načine koji poboljšavaju kvalitet života. Njegov posljednji tweet, sročen u trenutku kada se nazirala još jedna sporna borba oko granice duga, pozvao je na hitno pravljenje kovanice od trilion dolara da finansiramo vladine poslove.

Ovo su politički recepti post-kejnzijanca. Ali on se ne bi zvao jednim; nego mi je rekao "generalno volim post-kejnzijance." A kada je prijatelj najavio da se samoidentificira kao socijalista, Aaron je odgovorio, "To je dobro--treba nam više takvih."

Iako je naporno radio na izboru demokrata, čak je i volontirao kao asistent tehničkom timu Demokratskog Nacionalnog Komiteta tokom krize pred izborni dan, ipak je on bio ideolog u potrazi za maksimalnom učinkovitošću, a ne stranačkim razvrstavanjem. On bi radije vidio više pluralističke demokratije koja precizno mapira različite političke impulse američke populacije u Kongres, i bio je spreman na savezništvo sa republikancima. Bio bi dirnut sve većom solidarnošću lijevih i desnih koju danas vidimo u pokretima oko anti rata, građanskih sloboda i reforme krivičnog pravosuđa.

Aaron je nastojao postići to da su njegovi napori, bez obzira koja im je svrha, da su oni strateški što je više moguće. Vjerovao je da moramo secirati strukture i naučiti im puls, razviti alate, taktike i strategije koje će ih najvjerovatnije izmanipulirati za sva vremena i da moramo organizirati ljude da implementiraju takve pristupe.

Njegova pronicljiva dekonstrukcija procesa predsjedničke kandidature i legislative, baca svjetlo na poticaje, predrasude, filtere i veta koja određuju šta se postigne, a šta se ne postigne u Washingtonu. Predložena rješenja mu se mogu tumačiti kao retrospektivni nacrt rada grupa čiji je suosnivač, uključujući Demand Progress i Progressive Change Capaign Committee, i njegovo razmišljanje po ovim pitanjima informiralo je rad Mayday PAC, njegovog prijatelja Lawrence Lessiga. Svaka od ovih organizacija i dalje nosi pečat Aaronovih ideala i bolja je zbog toga, bez obzira da li uvijek uspijevamo živjeti po tim principima.

David Segal

User avatar
nellington
Posts: 61
Joined: Sun Apr 02, 2017 8:22 pm
Location: West side of Craggy Island

Re: Politika

Post by nellington » Tue Apr 18, 2017 7:54 pm

Kako funkcionira Kongres
24 godine

Predavanje održano u Safra Centru Univerziteta Harvard proljeća 2011. godine (op. ur.)

Napomena prof. Rebecce Sandefur:
Aaron je pohađao moj predmet o društvenoj stratifikaciji dok je bio na Stanfordu. Naši razgovori nakon predavanja i u toku vremena za konsultacije fokusirali su se na tri teme koje pokreću i ovaj esej: da li je stabilna organizacija neophodna za obavljanje kompleksnih zadataka koji doprinose društvu, zašto su ljudi tako često pasivni pred aktima i organizacijama koje idu protiv njihovih interesa, i da li demokratizacija pristupa informacijama može sama po sebi potaknuti mobilizaciju masa. Aaron u bilješkama uz ovaj esej od kolega traži savjete vezane za stil. Da imam priliku da opet s njim razgovaram, rekla bih mu: Ostavi sve kako jeste, tvoje vlastito: vrhunski samouvjereno, nepretenciozno genijalno i iskreno aktivno. I hvala ti za ovo, i za sve.

Posvećeno Becky Sandefur

Prvi dio: izbori

Vjerovatno nikad niste bili kandidat za Kongres. Štaviše, garant nikad niste o tom ni razmišljali. Zar nije kandidatura za Kongres nešto što rade poznate ličnosti, velikani, ljudi velikog ega i neutažive želje za vlašću? Ali upravo u tome i jeste problem: oni koji žele da se kandidiraju su uglavnom očajni kongresmeni. Kako je to Gore Vidal rekao, "svakom Amerikancu koji je spreman da se kandidira za predsjednika bi trebalo po automatizmu zabraniti da se ikad kandidira." [1]

Prema jednoj teoriji, idealan političar je neka vrsta nesebičnog javnog službenika. Takav bi zastupnik pošteno predstavljao lokalne interese, saslušao predstavnike zajednice i vjerno se borio za njihove stavove na Capitolu. Koristili bi svoj rezon i moralne vrijednosti za odlučivanje šta je to najbolje za one koje zastupaju.

Takav čovjek ipak može postojati samo u svijetu lišenom konflikta. Kad nema dubokih političkih svađa, onda je lahko praviti zakone. Međutim, u modernom američkom društvu ovo je čista mašta. Imamo bogate i siromašne, korporacije i sindikate, ljevicu i desnicu. Njihovi zahtjevi su ozbiljni--i obično nepomirljivi. Niko ne može vjerno predstavljati njihove zajedničke interese kad po najozbiljnijim pitanjima po društvo zajedničkog interesa prosto nema.

Zato je koncept "nacionalnog interesa" neminovno talac dominantne grupe u društvu. Reagan je naprimjer tvrdio da njegovi protivnici predstavljaju posebne interese: žene, siromašni, radnici, omladina, penzioneri, nacionalne manjine--ukratko, većina stanovništva ("ova je zbrka omogućila Reaganu da eksploatirane tretira kao eksploatatore praveći kontrast s ljudima sa "posebnim interesima"" [2]) Kao rezultat toga, oni koji tvrde da prosto predstavljaju svoje izborno područje, završe igrajući ulogu sličnu onoj koju Domhoff dodjeljuje gradskim novinama:

"Sukobljeni (poslovni) interesi često smatraju čelne ljude novina kao društvene vođe, ombudsmene i suce internih rasprava, a ponekad kao prosvijećena treća lica koja mogu ograničiti kratkoročne profitere u korist stabilnijeg, dugoročnog, propisno planiranog rasta. Novine postaju reformistički utjecaj, "glas zajednice", sputavaju konkurentske komponente, posebice lokalne ambiciozne tipove koji se obogate preko noći." [3]

Interpretacija prema "racionalnom izboru" tretira kongresmena kao lukavog i ciničnog agenta. Umjesto borbe za zajednički cilj, "racionalni" političar se vodi materijalnim motivima. Ne glasa onako kako misli da je najbolje za njegove glasače, nego onako kako misli da će najlakše dobiti još jedan mandat. Ako postoji nešto u što on vjeruje, ali je nepopularno, on će to odbaciti. U teškoj situaciji će provesti anketu. A kako se mijenja njegovo glasačko tijelo, mijenjaju se i njegovi pogledi. Na primarnim izborima će tjerati u ekstreme, a u centar će se vratiti na općim.

Političar racionalnih izbora lahko postaje korumpiran. Ako mu neki posebni interes može pomoći da se domogne mandata, borit će se za taj interes. Ali čak i pored tako očite korupcije, njegov kompletan pogled na glasačko tijelo je iskrivljen željom za pobjedom. Ne mari za one koji žive u njegovom glasačkom prostoru, nego za one koji glasaju. U Sjedinjenim Državama, to znači da misli na bogate: na izbore izađe oko 35% najsiromašnijeg sloja, a 71% najbogatijeg. [4]

Jaz u brojkama je još izraženiji kad se sagledaju drugi oblici biračke aktivnosti. Očito su bogati ti koji najviše doniraju za kampanje, ali su oni i ti koji pišu pisma urednicima i volontiraju za kampanje. Zato će svaki "racionalni" političar da svoje mišljenje prilagodi bogatim.

I to je ono što svi vidimo. Mjereći usklađenost stavova članova Kongresa s njihovim najbogatijim glasačima, Bartels je izračunao regresioni koeficijent 4,15, za razliku od -0,11 izračunatih za najsiromašnije. Bartels sumira: "Glasovi senatora su prilično rezonirali s ideološkim pogledima njhovih glasača iz srednjeg i visokog platnog razreda. Nasuprot tome, pogledi glasača iz niskog platnog razreda nisu imali nikakvog vidljivog efekta na glasanje njihovih senatora." [5]

Baš kao što opsesivni fokus na zaokrete koji donose profit nije dobro rješenje za profit, tako ni fokusiranje na zaokrete koji donose glasove nije dobro rješenje za izbore. Glasači ne vole prevrtače. Glasači žele predstavnike s jakim uvjerenjima koji neće popustiti ni pred vlastitim kontradiktornim stavovima. Senator Paul Wellstone (D-MN) je više puta glasanjem izazivao kontroverze, suprotstavljajući se Bushevoj invaziji na Irak ili Clintonovoj reformi socijalne zaštite. Ali čak i kad se nisu slagali, njegovi su glasači cijenili taj stav. Njegov se voditelj kampanje prisjeća: "U nebrojenim razgovorima s glasačima iz Minesote, Wellstone bi čuo komentare poput: 'Ne slažem se uvijek s vama, ali volim što znam koji je vaš stav.'" [6]

I tako dolazimo do trećeg tipa političara: ideolog. Osoba jakih uvjerenja koja svoju poziciju vidi kao način za pretakanje vlastitih uvjerenja u zakon zarad višeg cilja. Bore se za ciljeve, a ne za sredstva. Ako se njihovo glasačko tijelo ne slaže, to nije bitno osim što će im onemogućiti ponovni izbor i dalji rad na guranju još zakona (kojima bi se njihovi glasači također mogli protiviti).

Ideologe ograničavaju druga dva faktora. Čak i kao ideolozi, većina ih oklijeva pri pravljenju odluka koje se snažno suprotstavljaju interesima njihovog izbornog područja. I često prave "racionalne" kompromise da isposluju podršku koja će im omogućiti još jedan mandat.

Ne samo da ideolozi žele da se kandidiraju više nego drugi ljudi, nego postoje i grupe posvećene pomoći i ohrabrivanju ideologa. Naprimjer, Progresivna većina (Progressive Majority) traži mlade progresivne aktiviste u glavnim saveznim državama, obučava ih, nalazi mjesta na koja se mogu kandidirati, pomaže im da se kandidiraju i pobijede. Možda počnete od kandidature za upravni odbor škole, ali ako uspijete i izučite zanat, mogu vam pomoći da se nađete na višim pozicijama.

Međutim, ne postoji aparat koji ohrabruje nesebične javne službenike da se kandidiraju za Kongres. A oni su ti koji se najmanje žele kandidirati. Kao nornalni ljudi, imaju normalne ambicije i normalnu količinu zanimanja za politiku, ne izgaraju u želji za zakonodavnom pozicijom.

Kad su društva bila manja i homogena, moglo se i ovakve kandidate gurnuti u Kongres. Sam Ealy Johnson, Jr. (otac Lyndona Johnsona) je bio baš takav kongresmen. Cijenjeni gradski advokat, često je radio puno više za svoje sugrađane nego što je morao. Ohrabrivali su ga da se kandidira za demokratskog kandidata, te je jednoglasno i izabran. [7] Ali to je bilo 1905. Teško je zamisliti puno gradova s društvenim sistemom koji funkcioniše do te mjere da se kolektivna odluka poput ove donese, pa čak i ako takvi gradovi postoje, sigurno su premali da bi formirali čitavo jedno izborno područje za Kongres.

Prvi je Kongres imao jednog predstavnika na svakih 600 glasača. Zamislimo li da je samo pola od tog broja glasalo na primarnim izborima, a od toga pola u primarnim izborima Demokratske stranke, time ostajemo na 150 glasača--brojci koju je Dunbar onomad postavio kao broj ljudi s kojima se mogu održavati stabilni društveni odnosi. [8] Možemo zamisliti Sama Ealyja Johnsona Jr. kako lično poznaje svakog glasača koji mu je poklonio glas.

Danas jedan predstavnik dolazi na 208.000 glača. Čak i ako opet pretpostavimo samo četvrtinu glasača na primarnim izborima, to je i dalje 50.000 ljudi. Svega trominutni razgovor sa svakim od njih bi odnio godinu dana rada, i to pod pretpostavkom da svi stoje u redu da razgovaraju s njim, bez pauza među razgovorima.

Zato umjesto razgovora s biračima, izaberete govor biračima: TV reklame, letke u sandučićima, plakate duž ulice. A sve to košta. Umjesto da nagovarate prijatelje i komšije da glasaju za vas, sad organizirate zabave za bogate na kojim ih ubjeđujete da imate nešto za njih.

Kao i s kandidatima, možemo zamisliti i tri vrste bogatih ljudi aktivnih u politici: samoprozvanog javnog službenika koji želi podržati kandidate koji će zaista pomoći društvu; ciničnog agenta koji će novac dati onima koji mu zauzvrat ponude profitabilne zakone; i konačno, ideologa koji podržava kandidate koji vjeruju u iste snažne ideje kao in on.

Baš kao što su kandidati obično izabrani iz redova samodopadnih i ambicioznih, donatori u kampanjama su iz redova bogatih. Čak i naš nesebični javni službenik-donator veći dio svog vremena provodi s bogatim društvom na koktelima. Možda se brine za siromašne prosjake na ulici, ali je ipak teško zamisliti da puno vremena provodi s njima, razgovarajući i posmatrajući svijet iz njihove perspektive. Ne, umjesto toga on podržava osjetljive, umjerene kandidate koji se brinu za stvari poput smanjenja deficita i ostalog o čemu je čitao u New York Timesu. ("U fiskalnoj smo krizi!", zapomaže, dok su milioni nezaposlenih na ulici.)

Slično tome, bogati ideolog možda sebe gleda kao aktivistu, ali ona nije aktivistica koja bi se vezala lancima za kapiju elektrane ili spavala u napuštenim zgradama. Ne, ona je aktivistica jer ide na humanitarne večere za plemenite ciljeve i sjedi u upravnim odborima cijenjenih organizacija. Baš kao i "javni službenik", čak i kad joj je srce na mjestu, opet će najbolje zastupati svoje i interese drugih poput nje. Zaštita prava na abortus može biti lakmus papir za nju, ali stavljanje tačke na beskućništvo uglavnom nije.

Svi ovi tipovi donatora smatraju iskreno da igraju svoju ulogu. Ne bacaju novac na bilo koga ko želi da se kandidira zato što eto vjeruju u demokratiju kao takvu. Ne, oni umjesto toga podržavaju kandidate s kojima se slažu i odbijaju one s kojima se ne slažu. Ovo im se čini posve prirodno--zaista, suprotno bi bilo bizarno. Zašto davati novac svakoj radnji koja se otvori samo zato što podržavate kapitalizam?

Ali baš kao što i firme koje nemaju finansiranje ispadaju iz trke, tako i kandidati koji ne laskaju bogatima ne uspiju skupiti dovoljno novca za ozbiljnu kampanju. Možda ubijedite "javne službenike" da ste trezveni, ozbiljni tip koji će učiniti nešto dobro za ovaj okrug. Ili možda ubijedite lokalne biznismene da će u zamjenu za čekove njih i njihovih potčinjenih dobiti predstavnika koji će kroz zakone u Kongresu obezbijediti novac za podršku njihovom lokalnom biznisu i reducirati ograničenja koja utječu na njihov rast (ali možda ne i ograničenja na rast njihovih konkurenata). Ili ćete možda uvjeriti ideologa da je i vama abortus jako bitan i da ćete biti glasni u Kongresu u zaštiti tog prava. A ako ste zaista dobri, uspjet ćete sve troje.

Republikancima je ovo lakše, naravno. Puno je lakše izgledati kao da ste na istoj strani kao i anti-vladin ideolog i lokalni biznismen kog guše regulative, pošto izgleda da obojica i žele isto (to ne iznenađuje, jer biznismeni su ti koji finansiraju anti-vladine talk show emisije). Puno je teže biti i ljevičarski aktivist i prijatelj lokalnog biznisa. I tako desničarski aktivisti bolje prođu od ljevičarskih.

Isto je svuda. Puno je više institucija posvećenih ubjeđivanju svježih studenata da je državno upravljanje izvor sveg zla nego onih koje tvrde da neograničeno slobodno tržište gazi prava običnih građana. To je zato što ovo prvo može dobiti finansiranje kroz donacije bogatih biznismena, a ovo drugo ovisi o podršci neke čudne stare fondacije ili milijardera aktiviste. I dok biznismen može vjerovati u opravdanost ekstremizma u odbrani slobode, milijarderi i fondacije imaju jaku averziju spram ekstremizma.

Kad kažemo "korupcija u Kongresu", obično pomislimo na pokvarene kongresmene u odijelima kako prave sumnjive dogovore s lobistima iza zatvorenih vrata. Prava korupcija ipak počinje prije toga--puno prije toga. Počinje na ovim večerama na kojim se skupljaju sredstva za kampanju, gdje bogati uzimaju mjeru kandidatu i ocjenjuju slažu li se s njim dovoljno da ga finansiraju (ne mislim da je odluku nekih ljudi da se ne kandiduju pošteno nazvati korupcijom, iako je njen efekt nedvojbeno bitan.)

Ovo je--ovaj filter je--ključan. Svako u Kongresu, svako u trci za Kongres bi mogao biti potpuni svetac, idealan javni službenik, glasač samo onih opcija u skladu s iskrenim vjerovanjima u to šta je najbolje za njihove glasače, i opet bi to bilo leglo korupcije. To je zato što ne samo da političari u foteljama okreću svoje glasove prema željama bogatih, nego i oni koji ne dijele stavove bogatih nikad i ne dođu do fotelje.

Zamislimo da pokušaju. Prvo što ne bi znali nikog bogatog koga bi mogli pozvati na donatorski skup. Onda, čak i kad bi uspjeli neke dovesti, izgledali bi čudno i neukusno--možda i nemogući za izabrati. Ove su donatorske večere teške kao i ostali društveni događaji--morate znati ispravno jesti predjelo, pijuckati koktel i pritom davati "pravi" odgovor na svako političko pitanje koje vam se postavi. Morate uvjeriti ove ljude da ste jedan od njih, da dijelite njihovu viziju, njihov pogled na svijet. Da ćete kao kongresmen donositi iste odluke koje bi i oni. Ali, ne zaboravite, oni nisu vaši stvarni glasači, oni su bogati. Vaš prosječni aktivista i borac protiv siromaštva nema šansi.

I recimo da ste uspjeli. Ubijedili ste svoje bogate prijatelje da vam daju početni kapital za vašu kampanju. Šta sad? Nikad niste bili u utrci za odgovornu poziciju, ne znate kako se kampanja vodi. Vi ste kandidat, ne voditelj kampanje. Ne znate ni gdje se počinje.

U igru ulazi politički konsultant.

Gdj se god nađu ljudi mimo ovog svijeta s džepovima punim novca, tu su i beskrupulozni profesionalci spremni da ih olakšaju. Politika nije iznimka. Kao pirane koje njuše krv, tako i konsultanti sa željom da pomognu okruže kandidata jako brzo.

Tipičnu kampanju zapravo ne vodi voditelj kampanje nego čitav odbor konsultanata od kojih je svaki zaposlen za neki konkretan posao, ali opravdava svemirski honorar tvrdnjama o ogromnoj stručnosti po pitanju "strategije vođenja kampanje". Voditelj kampanje onda samo sedmično okupi ove velike zvjerke i provodi njihove skupe savjete.

I tako prosječna kampanja ima konsultanta za poštu koji ih savjetuje o tome šta slati potencijalnim glasačima, savjetnika za televiziju koji pomaže pri pravljenju i kupovini TV reklama, konsultanta za izbor cilja koji koristi "napredne modele" za odlučivanje koje glasače kontaktirati, te anketara koji provodi ankete i onda pokušava tumačiti njihove rezultate. S internetskom revolucijom došao je i online strateg koji savjetuje o korištenju web stranice i liste emailova (niko se nikad nije pozabavio savjetovanjem na temu privlačenja i korištenja volontera za kampanju, jer volonteri nisu profitabilan biznis.) Finansijeri kampanje se pridruže ovim sastancima--možda i predstavnici sindikata (s lijevog krila), privredne komore (s desnog krila), konkretnih političkih grupa (EMILY's List ili Club for Growth) i nekad državna partija (Demokrate ili Republikanci).

Konsultantima se ne plaća direktno za njihove savjete; umjesto toga oni uzimaju velike dodatke na platu za normalne dužnosti čime pokrivaju trošak svog vremena. Tako npr. naučna anketa u prosječnom izbornom okrugu košta manje od 1.000 dolara, ali će vam anketar naplatiti 15.000 dolara. A i to je posebna cijena samo za vas jer zaista vjeruju u vaše ciljeve--obično naplate 20.000 ili čak 30.000. "Ja ovdje poslujem s gubitkom", reći će (a to i nije laž ako na svoje napuhane plate gledaju kao gubitak).

Kandidat, kao ni većina nas, nikad nije kupio anketu i nema pojma koliko to zapravo košta. I anketar nikad ne kaže koliko zapravo uzima sebi. Ako im se ikad postavi pitanje o razlici u cijenama, vadit će se na raznorazne teško mjerljive faktore. "Naše ankete koštaju više jer ih provode posebno obučeni operateri--jer radimo s vama da razvijemo najnaučnija pitanja--jer se puno truda ulaže u ispravnu interpretaciju rezultata." Ove tvrdnje ne mogu proći ni prvi krug kritičkog razmišljanja (operateri su loše plaćeni privremeni radnici, tekst pitanja krši osnovne principe profesionalne prakse, rezultati se netačno računaju u tabelama toliko lošim da su anketari sigurno na granici nepismenosti), ali ko to ima vremena za takvu istragu usred kampanje? I ko će gledati poklonjenom konju u zube--oni posluju s gubitkom, sjećate se?

Pošta, TV i ostali konsultanti igraju identičnu igru, svaki s nešto drugačijim lažima i trikovima, ali anketar ima poseban utjecaj zbog svoje kontrole nad "dokazima". Njihova navodna ekspertiza ne leži u nekom posebnom aspektu taktike vođenja kampanje, nego u tom osnovnom pitanju: šta to narod zaista želi. Upravljajući time, oni preuzimaju kontrolu nad velikim dijelomstrategije kampanje. Kao rezultat toga, anketar je obično prvi među jednakim u ovim strateškim odborima.

Posmatrači političke scene se obično žale na high-tech proračune i nevjerovatnu količinu umnog rada koja ode u ispravno pakovanje kandidata. [9] U stvarnosti, zapravo je teško pretjerati s općim nivoom nekompetentnosti. Političke konsultante od konkurencije na tržištu dobro čuvaju plemenski instinkti pasioniranih političara. Ako biste kupovali letke za firmu, razgovarali biste s raznim štamparijama, uporedili njihove cijene i recenzije. Ako ako ste kandidat ljevice, ne možete ići u običnu štampariju, nego u političku. A i onda ne možete u republikansku, ili čak standardnu demokratsku štampariju, nego onu koja odgovara vašoj političkoj grupaciji (ljevičari protiv centra, umjereni republikanci protiv Tea Party). Naposlijetku, ko to želi podržavati neprijatelja?

Naravno da je tržište za ljevičarske demokratske kandidate prilično malo, pa neće biti puno konkurencije u poslu. A i ako bude, odjeli marketinga u tim firmama se obično bave odlascima na prave koktele. Određene klike (npr. ljevičarski demokratski izborni aktivisti) se uglavnom svi poznaju i međusobno preporučuju onako kako to površni društveni krugovi rade, tamo gdje se pozitivne emocije prema poznanicima stapaju s dobrim osjećajem za biznis.

Najveći problem je praktično nepostojanje naučne osnove za njihovu napuhanu i preskupu ekspertizu. Psiholozi su davno prepoznali da za ekspertizu u nekoj oblasti treba puno prakse uz brzu povratnu spregu. [10] Puno je vještih šutera u košarci, jer kad promašite koš odmah to i znate pa se možete popraviti sljedeći put. Malo je vještih ekonomskih prognostičara jer se vaša prognoza obistini mjesecima ili godinama nakon što je date, a tad ste već zaboravili šta ste ispravno ili pogrešno uradili.

Ekspertiza u politici je puno sličnija ekonomskim prognozama nego košarci. Na kraju izbora dobijete svega jedan bit informacija: ili ste pobijedili ili izgubili. A svakom ko je učestvovao je lahko da (opravdano!) ukazuju na okolnosti izvan njihove kontrole. Kandidat ih nije poslušao, strategiju je poremetio skandal koji je izbio pred kraj, nije bilo dovoljno novca za kampanju da bi se plan u potpunosti izvršio, i td.

Kad predložite kandidatu da stavi akcent na neko pitanje ili stavi neku konkretnu sliku na letak, prosto nikad ne znate jeste li upravu. Kandidat će za nekoliko mjeseci od ove odluke uspjeti ili propasti, nemate način da izmjerite koliko je jedna odluka utjecala na rezultat, a čak i da ste jedina osoba koja je odgovorna za kompletnu kampanju, rezultate je uvijek moglo odlučiti neko iznenađenje u vijestima ili neki iznenađujući potez protukandidata.

Na kraju ipak znamo da niko ne uči iz svojih grešaka, a bez učenja nema ni stvarne ekspertize u politici. Dakle, u nedostatku stvarnog znanja, praktikanti po svojoj prirodi odlučuju da vjeruju u sebe i svoje rezultate. TV konsultant insistira na još različitih TV reklama, konsultant za poštu tvrdi da slanje pošte kasno u kampanji ima dokazano dobar efekat, konsultant za izbor ciljne publike kaže da trebamo trošiti više novca na ono što on radi da bismo se osigurali da se ostatak novca ne baca, i tako dalje. Kao rezultat, kampanja vrlo brzo postane jako skupa.

Najskuplji od svih je konsultant za donacije. Pošto se tu direktno radi s novcem, konsultanti za donacije mogu stavljati ogromne cijene na svoj rad--cijene poput trećine prikupljenog novca. Djelimično to je zato što su konsultanti za donacije traženiji od drugih--prvog dana kampanje ne kupujete TV reklame niti provodite ankete, nego skupljate novac, pa čak i kampanje koje nikad ne zažive trebaju konsultante za donacije. A opet, ove cijene se čine opravdanim na osnovu nepropisno definiranih hipotetičkih situacija. Kandidat misli "da ne zaposlim konsultanta za donacije, ne bih imao novca--pa zašto onda da mu ne dam trećinu novca koju i nemam?" umjesto "Koliko bih od tog novca uspio skupiti bez konsultanta?"

Tačno je da najbolji konsultanti za donacije imaju veze s mrežama bogatih donatora. Na isti način na koji konsultanti za TV i anketari savjetuju kako prodati kandidata javnosti, ovi konsultanti za donacije savjetuju o tome kako prodati kandidata na donatorskoj sceni. Znaju za koja se pitanja različiti bogataši brinu, kako s njima razgovarati, a često mogu i ugovoriti sastanke za lansiranje kandidata među bogate.

Najbogatiji se ne sastaju s kandidatima direktno, naravno, nego imaju stalno zaposlene profesionalce koji ih savjetuju o donacijama. Takvi eksperti obično savjetuju cijelu porodicu ili služe kao podrška bogatašu koji vodi porodicu. Neki bogataši imaju više zanimanja za politiku od drugih: oni vole prvo sami provjeriti kandidate pa ih onda preporučiti svom krugu bogatih prijatelja manje zagrijanih za politiku.

A opet, tu su i klasični donatorski skupovi opisani ranije, gdje ubjeđujete krug postojećih donatora da pozovu vlastite društvene mreže na zabavu u jednom od njihovih domova da biste dobili priliku da tražite podršku njihovih prijatelja.

Najveći dio prikupljanja sredstava je ipak puno prostiji od svega nabrojanog, gotovo smiješan u svojoj jednostavnosti. Prosto: vrijeme za telefoniranje. Konsultant za donacije koristi javne informacije o učešću u kampanji da bi došao do spiska ljudi koji su donirali sredstva sličnim kandidatima (a ako imate dobar odnos sa sličnim kandidatom, još je bolje da dobijete dozvolu od njih da koristite njihovu listu donatora). Zvati ljude na osnovu javnih zapisa je nelegalno, ali ako dođete do njihovog broja telefona na neki drugi način, OK je provjeriti povijest njihovih donacija. Konsultant za donacije potraži njihov broj telefona u imeniku ili na Googleu skupa s drugim osnovnim informacijama koje može naći ili iskopati o donatoru, a onda to odštampa na zasebnom listu papira (list za zvanje). Ovo se zove izbor potencijalnih donatora.

Takvi se papiri obično drže u registratoru i kad god kandidat ima malo slobodnog vremena, da im se telefon i tjera ih se da odrade svoje vrijeme za telefoniranje. To je stvarna srž posla konsultanta za donacije: natjerati kandidata na najgore ponižavajuće i degradirajuće mučenje u kampanji--da postanu prodavač preko telefona.

Ormar u koji smjeste kandidata se obično nalazi daleko od sjedišta kampanje i u njemu nema ničega osim registratora i telefona (prvi korak: bez odvlačenja pažnje!) ONda konsultant za donacije koristi svaku poznatu psihološku taktiku da natjera kandidata da zove. I oni na kraju to i rade, i rezultati su ono što biste i očekivali ("Odakle vam ovaj broj?" pitaju ljudi. "Ne znam" laže kandidat, "dao mi ga je moj savjetnik za donacije.")

Pošto su to ipak ljudi koji su već donirali, razgovori nisu uvijek tako neprijatni. Nekad nazovete uvježbane profesionalce koji znaju tačno koja pitanja pitati da otkriju jeste li vi taj tip kandidata kog bi podržali. Ljutito će vas ispitivati o svojoj omiljenoj temi, testirati vašu podršku biznisu uopće, ili čak početi pregovore odmah preko telefona.

Čuo sam mnogo kandidata koji mrze vrijeme koje moraju provesti na telefonu. Kandidatura se čini kao glamurozna i bitna stvar; teško se iz te slike spustiti u realnost koja se svodi uglavnom na moljenje za donacije od stranaca. Kao djeca koja mrze zadaću, kandidati smišljaju čitav niz izvinjenja i obrazloženja zašto ne žele to raditi. Ali ne može se od toga pobjeći, i to neće nikad završiti--čak ni pobjeda na izborima nije bijeg.

Nakon konsultanata, dolazi svijet političkih štabova. Ove ljude zaista zaposlite, za razliku od savjetnika koje iznajmljujete. Mračan je život članova političkog štaba. Svake dvije godine, jednu provedete radeći 90-satne radne sedmice, rijetko napuštajući ured, spavajući sa drugim članovima štaba koji rade na kampanji i gubeći svaki pojam o životu vani. Drugu godinu ste obično nezaposleni.

Ponekad vaš kandidat uspije i vi dobijete posao u njihovoj administraciji, ali to je rijedak slučaj. Vještine iz kampanje ne koriste puno izabranim kandidatima i kad pomažu, uredu novog kongresmena treba puno manje ljudi nego što ih je trebalo u kampanji. Onda tražite posao u "kampanjama za ciljeve", organizacijama koje koriste taktike iz kampanje da bi isposlovale usvajanje nekog zakona. Ali bez jakog modela i jasnih rokova, ove su kampanje posebno poražavajuće iskustvo.

Tako ovaj posao privlači specifičan tip osobe, one koji bi odustali od stabilnog posla i bacili se u polugodišnje izljeve opsesije za nasumično odabranu osobu (svake dvije godine član štaba kaže "ovaj tip je stvarno poseban, on je onaj pravi" bez imalo samosvijesti).

Članovi štaba imaju mali efekt na kampanju, osim što ih je tako teško naći--pouzdane ljude za nepouzdan posao. Zato se nećemo puno zadržavati na priči o njima.

Imamo tim i nešto što oni misle da je strategija. Ali kako zapravo izgleda kampanja?

Prvo, naravno, skupite novac. Dobra ratna blagajna straši potencijalne rivale, uozbilji priču s medijima (prije samog glasanja ili anketa, mediji obično ocjenjuju kandidate prema njihovom uspjehu na "novčanim izborima") i daje vam resurse za ostatak kampanje. To znači da je sposobnost uzimanja novca ključna sama po sebi--prije nego se i jedan dolar potroši, utrka je već naklonjenija onom ko je sposobniji u prikupljanju sredstava.

Tu je i "insajderska igra" prikupljanja podrške lokalnih javnih zvaničnika, sindikata, interesnih grupa i ostalih. Ova potpora nekad sa sobom nosi i praktičnu korist--tipa spiskova donatora i volontera koji se mogu iskoristiti--ali obično, kao i finansijska sredstva na početku, potpora pomaže kandidatu da stvori odgovarajuću auru kompetentnosti u javnosti i pred medijima.

"Kompetentnost" je posebno bitna na primarnim izborima, jer u trci bez obilježja dvije partije glasanje se zasniva na "bandwagon" efektu: ljudi vole birati pobjednike. Nadalje, u sistemu proste većine kakav je američki, glas za bilo koga drugog sem vodeća dva kandidata je bacanje glasa u smeće. Zato je od presudne važnosti biti u svačijem rezonu jedan od te dvojice.

Nakon što pređete prag kompetentnosti, trebate početi skupljati ljude na svoju stranu: pridobijanje. U tipičnoj kampanji u medijima traje i traje rasprava--kroz debate, sukobljene izjave za štampu, konkurentske javne skupove i tako dalje--koja je dodatno podvučena elementima tipa TV reklama (u velikim kampanjama) i letaka. Dobro informirani glasači posmatraju ovu raspravu kao boks meč, ali obično u nju ulaze kao navijači jedne strane, ne čekajući da ih neko pridobije. Ostatak javnosti vidi tek obrise svega toga kroz tamna stakla. Ključne fraze i argumenti se očešu o njihovu svijest, možda dovoljno da ih zanjišu prema jednoj ili drugoj strani, ali rijetko dovoljno da značajnije promise o tome.

Baš kao i za ostatak kampanje, teško je reći kakav efekt išta od ovoga ima. Ogromni eksperiment Gerbera i saradnika (2007) je testirao efekte reklama na televiziji i radiju u toku kampanje Ricka Perryja (R-TX) 2006. godine za guvernera. Bila je to utrka četiri kandidata, vice-guvernera Perryja, demokratskog kongresmena, humoriste Kinkyja Friedmana i republikanske finansijske inspektorice koja je bila nezavisni kandidat. Nasumičnim odabirom termina u različitim područjima i mjerenjem efekata naknadnim anketama, studija je utvrdila da su televizijske reklame povećale Perryjev udio u glasovima za oko 5 posto, neovisno o tome da li su njegovi suparnici imali reklame. Efekti su ipak bili kratkotrajni i nestajali za par sedmica. Svi ostali izmjereni efekti su bili ovih razmjera. Ali je takve rezultate jako teško interpretirati pošto dolaze u kontekstu već teške borbe. Znamo da će republikanac dobiti veliki procenat glasova, a i da će demokrata također dobiti vleiki procenat. Međutim, ako Kinky Friedman kupi komplet reklama, hoće li to prepoznatljivost njegovog imena podići s nula na pet posto (pošto TV reklame vrijede 5 posto)? Od nula do 25% (pošto bi one značile da je on ozbiljan kandidat)? Od nula do nula posto (pošto ga niko ne bi uzimao zaozbiljno)? Dovoljno je teško mjeriti efekte prostih akcija na šire društvo. Praktično je nemoguće to raditi u surovoj antagonističkoj igri kakva je politička utrka.

Mada je vrijeme izdvojeno za snimanje reklama jako bitno, većinu svog vremena kandidat provodi na onom što se sad zove "osvojeni medijski prostor" (earned media) (stari naziv "slobodni medijski prostor" je smatran pogrešnim jer bi trebalo puno posla da se on zaista i "oslobodi"). Ovo su beskrajne serije izmišljenih "događaja" u kampanji koji se održavaju u nadi da će neki reporter htjeti pisati o njima, ili još bolje, da će ih neka TV kuća pokriti. Kandidat ode u čeličanu i rukuje se s ljudima, protivnika proglasi utajivačem poreza, prisustvuje debati. U idealnom slučaju, time bude spomenut još koji put u novinama i možda dobije priliku da mu se glas čuje.

Na koncu, još jedan faktor je izlaznost. Progres kampanje se uvijek mjeri u procentima, kao da postoji nekakva statična populacija glasača i da je cilj prosto pridobiti što više njih na svoju stranu. U većini slučajeva, većina ljudi na biračkim spiskovima i ne glasa--to je posebno izraženo na ključnim primarnim izborima.

Većina glasača je snažno vezana za partijski identitet--politolozi su otkrili da čak i oni koji se identificiraju kao "nezavisni" glasači obično glasaju prema partijskim linijama (naprimjer, aktivisti Tea Party mogu sebe posmatrati kao nezavisne u odnosu na republikance, ali nikad neće glasati za demokratu). Rezultat toga je vrlo skučen prostor za pridobijanje glasača na općim izborima (iako ta činjenica nijednu veliku kampanju nije zaustavila u takvim pokušajima) i izlaznost postaje ključni faktor.

Uprkos tome, izlaznosti se posvećuje manje pažnje od ubjeđivanja u prosječnoj kampanji. Djelimično razloge za to možemo naći u rasprostranjenoj zabludi među političkim fanaticima da su ljudi povodljivi. Naposlijetku, čitava kampanja izgleda kao debata između sukobljenih ideologija--teško je zamisliti zašto to iko radi ako niko nikad nije promijenio mišljenje. Djelimično je to zato što se sve uvijek gleda u procentima. A dio je zapravo rezultat teoreme o prosječnom glasaču.

Teorema o prosječnom glasaču, ključni rezultat u oblasti politike racionalnih izbora kaže da oba kandidata stavove prilagođavaju prosječnom glasaču da bi dobili maksimalan broj glasova. Ako su oba kandidata tačno u sredini, jedan tek malo lijevo i drugi tek malo desno, onda će dobiti pokupiti većinu glasova--svaki otklon prema ekstremu bi sve umjerene glasače ostavio onom kandidatu koji ostane u centru.

Ako bacite pogled, čak i ovlaš, na bilo koju kampanju iz bliske prošlosti, vidjet ćete da teorema o prosječnom glasaču u stvarnom životu ne vrijedi. Teško je čak i zamisliti savezne izbore na kojim su kandidati skoro nerazlučivi. Mogući razlog za to je stalna "iracionalnost" glasača i kandidata, ali može biti i posljedica izlaznosti. Ako pomak ka centru smanji izlaznost ekstremnih ljevičara i desničara, onda to nije ono što teorema o prosječnom glasaču tvrdi.

Imamo i racionalne razloge za nepostavljanje fokusa na izlaznost: uvjeravanje ljudi da izađu na izbore je teško. Neke su analize pokazale da je jeftinije preobratiti prosječnog glasača nego privoliti glasača da izađe na izbore, a cijena bi trebala biti duplo viša da bi se isplatilo. Naime, svaki novi glasač na izborima vašu prednost povećava tek za jedan glas, a svaki preobraćeni za dva glasa (jedan više vama, jedan manje vašem protivniku). Puno je potrebno za dovođenje razočaranih glasača na birališta. Nasuprot tome, oni koji stvarno vole izbore glasaju stalno, nebitno šta se zbiva.

Takvi su glasači na primarnim izborima, gdje je izlaznost posebno niska. Tu imate još i više prostora za uvećanje vaših glasova kroz povećanje izlaznosti, ali je izlaznost još manji faktor. Čak i ako se kompletno glasačko tijelo na primarnim izborima smatra tvrdom lijevom strujom demokrata, opet možete voditi surovu kampanju u kojoj postavljate pitanje ko je od dvojice kandidata u utrci pravi ljevičar demokrata, a ko sluga korporacija. Pošto je izlaznost tako mala, takve se bitke vode isključivo među dobro informiranim glasačima koji prate sva događanja u kompliciranim kampanjama.

Sve su se taktike za ubjeđivanje već isprobale na problemu izlaznosti--ozbiljno i strogo, jer vam javno dostupni podaci o glasanju omogućavaju da bez troškova mjerite efekte (nema potrebe za anketiranjem potencijalnih glasača: samo provjerite povijest njihovog učešća na izborima). Taktike tipa kucanja na vrata glasača su se ispostavile neobično efektnim, a pozivanje ljudi telefonom i čak slanje pisama mogu biti efikasni pod izvjesnim uslovima. [11] Mjerenje ovih efekata je brzo rastuća oblast istraživanja, pogotovo zato što komisije za reviziju mogu dozvoliti da potičete birače da izađu na birališta, ali ne za koga da glasaju.

Puno toga (pozivanje, kucanje na vrata) mogu obaviti dobro usmjereni volonteri. Čak i tu većina kampanja bira obučene profesionalce (ili kad su u pitanju telefonski pozivi, obučene robote) da to obave--što je skupo rješenje. Reklame i leci su već sami po sebi skupi, i tu uglavnom idu svi oni milioni dolara iz kampanja.

Ipak, naše razumijevanje efekta svake od ovih aktivnosti je još u povoju. Prva ozbiljna studija [11] je provedena tek prije deceniju; čak ni osnovna metodološka pitanja nisu razriješena. I mada znamo da svi troše puno novca na kampanju, i dalje ne znamo kakvu razliku to pravi.

Nakon svih kampanja dolazi Dan Izbora. Kandidat ujutro odlazi na glasanje--još jedan osvojen trenutak u medijima--a onda ostatak dan provodi jurcajući gradom, rukujući se, pokušavajući izvesti ljude na birališta. Tim na terenu radi na akciji privlačenja birača na glasačka mjesta i prate dešavanja u svim ograncima.

Volonteri navraćaju na birališta da provjere da li je sve uredu. Oni ambiciozniji pitaju za spisak onih koji su već glasali. Ove se informacije onda prosljeđuju štabu i navodno koriste za realokaciju resursa tamo gdje su najpotrebniji, iako je ovo jako teško uraditi na pametan način u svoj gužvi oko izbornog dana.

Neke kampanje imaju toliko volontera da mogu imati stalne ekipe na glavnim glasačkim mjestima koje slušaju glasače kad se predstavljaju izbornoj komisiji. Tad volonteri mogu to ime prekrižiti sa spiska i poslati rezultate natrag u štab, pa voditelji kampanje mogu imati uživo informacije o tome ko je glasao a ko ne. Oni koji još nisu glasali tad primaju telefonske pozive sve dok ih ekipa na glasačkom mjestu ne vidi da su došli. [12]

Za vodstvo kampanje, dan izbora je često antiklimaks. Sve je već isplanirano--uzuzev u slučaju neke kasne hitne situacije, nema se šta više raditi osim praćenja aktivnosti članova štaba i provjeravanja elektronske pošte u iščekivanju izlaznih anketa. Kako se birališta zatvaraju, tako članovi štaba polaze na zabavu, obično organiziranu u obližnjem hotelu, a voditelji kampanje ostaju, neprestano prolazeći kroz rane rezultate i pokušavajući shvatiti nešto iz toga ("začuđujuće dobro nam ide na jugu!")

Na koncu i oni odu na zabavu, a kako rezultati počnu pristizati, emocije u gomili počinju jačati. Kandidat je iznad svih sa svojom svitom savjetnika i nada se da ne mora obaviti Poziv. A onda shvata da mora, izvinjava se i odlazi u drugu prostoriju da telefonira.

Ili--telefon zazvoni! Odlazi u drugu prostoriju, vraća se s velikim osmijehom, preskače stepenice, žuri kroz duge hodnike, i izlijeće na pozornicu! Osmijesi i mahanje! Publika navija! Prizali su poraz! Pobijedili smo!

Pije se, pleše se, grli se, rukuje se, i sav stres iz kampanje, svi mjeseci neprestanog iznurivanja, krv, znoj i suze--sve to isteče... bar za večeras.

User avatar
nellington
Posts: 61
Joined: Sun Apr 02, 2017 8:22 pm
Location: West side of Craggy Island

Re: Politika

Post by nellington » Thu Apr 20, 2017 9:38 pm

Drugi dio: legislativa

Narednog jutra nas čeka mahmurluk, kao poslije svake dobre zabave. Hotelska soba je ruinirana, ured je u neredu, svi posrću unaokolo nesvjesni i poluobučeni. Ali posao još nije gotov--tek počinje.

S krajem kampanje počinje posao. I kao svaki novi posao, počinje orijentacijskim sastankom. Svaki član Kongresa prolazi kroz puno treninga: događaji na Harvardovoj Kennedy School, orijentacijska predavanja na Capitol Hillu i obrazovni programi koje održava Fondacija za kongresni menadžment.

Fondacija za kongresni menadžment je čudna zvijerka: nepartijska, nezavisna fondacija čiji je jedini cilj da od članova Kongresa načini bolje menadžere. Novoizabrani član Predstavničkog doma ne dobija samo elektronsku karticu za glasanje koja će vrijediti dvije godine--dobijaju i višemilionski budžet za trošenje na zvanične dužnosti.

Zvuči privlačno ideja zapošljavanja onih koji su radili na vašoj kampanji, ali pozicija u Kongrsu je ozbiljan posao i zahtijeva ozbiljne vještine--iskustvo ispred svega, ako je vjerovati onima s iskustvom. Kad tražite novo osoblje za kampanju, ne možete prosto uzeti bilo koga s ulice. Tražite nekog ko poznaje Capitol--jer vi zasigurno ne poznajete! To obično znači zapošljavanje ljudi iz drugih ureda, gdje su već utrenirani u "načine na koje se ovdje stvari rade".

Lojalnost ovog osoblja je ipak podijeljena. Većina novoizabranih članova Kongresa dolaze bilo iz izbornih područja u kojim se pobjednička partija stalno mijenja i može u sljedećem mandatu postati ona druga isto tako lahko kako je sad postala vaša, ili su rezultat iznenađenja na izborima, što opet znači da će druga partija energično raditi na vraćanju ove kongresne pozicije na sljedećim izborima. Bilo kako bilo, veće su šanse da vašeg novog šefa za 2 godine neće biti u Kongresu, nego da hoće.

Ako želite dugoročno zaposlenje kao dio kongresnog osoblja, ne trebate brinuti za zadovoljstvo svog novog šefa--nego starog. Mnogi dugovječni članovi Kongresa grade svoju moć obučavajući nove članove osoblja i šaljući ih u svijet da rade za druge članove Kongresa. Kad im zatreba glas tog kongresmena, ili neka druga usluga, dovoljan je samo jedan telefonski poziv.

Čak i ti članovi osoblja se biraju iz uskog kruga ljudi. Kako onda steći iskustvo u Kongresu? Prijavom za stažiranje. Zamislite nekog studenta koji odličan prvi posao zamišlja u vidu nošenja kafe tom nekom zastupniku njihovog rodnog grada. To vjerovatno nije neko ko strašno mari za činjenje svijeta boljim mjestom--da jesu, već bi radili za neku aktivističku grupu. Nije to neko je je zainteresiran za studiozno vaganje činjenica i traženje dobrih rješenja--da jesu, radili bi za kakav trust mozgova. Umjesto toga, radi se o nekom koga uzbuđuje bliskost moći--koga pali marš kroz mermerne sale Capitola, sjedenje tik uz Čovjeka s Glasom, susreti s liderima slobodnog svijeta u liftu. To su ljudi koji žeđaju za mrvicama moći, pa je za njih donošenje kafe tričava cijena.

Uzevši sve u obzir, ovi ljudi neće imati vlastitu moć. Neki će od njih imati iskru ambicije i stići daleko, postati jedni od onih o čijem su društvu nekad čeznuli. Međutim, obično nisu ni zainteresirani za vlastitu moć, nego za bivanje u milosti tuđe vlasti. I tako kongresmen koji ne želi da bude tek još jedan pijun onih koji zapravo vode igru, svoj put počinje s timom punim sabotera.

U svakom će potezu reći će mu kako "to nije način na koji se stvari ovdje rade." Čak i kad im se izdaju direktne naredbe, često će naći način da ih izbjegnu, da se izmaknu mrlji suludih zahtjeva svog šefa koji bi naškodili njihovoj vlastitoj reputaciji. Većina šefova svakako i ne stigne dotle. Ni oni ne žele da se ističu--kao svi dobri političari, žele da se utope u sredinu. Zato prate upute svog osoblja i postanu kao i svi drugi.

Mnogo je talentiranih i kompetentnih ljudi u svijetu--ljudi na visokim pozicijama u biznisu ili akademskom svijetu--koji bi rado napustili svoju poziciju na par godina i pomogli u radu jednom kongresmenu. Pomislimo samo na sve resurse koji im se nude! Milioni dolara, naravno, ali to je nebitno. Onda je tu i glasanje, ali i to je nebitno. Ali ima taj prestiž--kad kažete da zovete u ime člana Kongresa, svi će se javiti. A i pažnja koju dobijate--izjave i objave koje načinite su istog trenutka vrijedne novinskog prostora. "Lokalni građanin poziva na povećanje poreza?" Zvuči kao šala. "Lokalni kongresmen poziva na povećanje poreza"--to je već vijest.

Bitniji od svega navedenog--puno bitniji--jeste pristup. Svakog dana u salama Kongresa zuje riječi koje nose veliku odgovornost po jedinu svjetsku supersilu. Čak i prosta zamjena jednog slova bi mogla mijenjati živote ne hiljada, ne miliona, nego stotina miliona ljudi--nabolje ili nagore. A kao član Kongresa ta slova možete zamijeniti--ako samo zatražite! Gdje drugo na svijetu možete pomoći milionima ljudi prosto tražeći da se ispravi štamparska greška?

Paul Thacker je bio niskorangirani novinar nevjerovatno nepoznatog časopisa po imenu Environmental Science & Technology (zvanične publikacije američkog udruženja hemičara). Nije ni na toj poziciji bio odavno. Volio je pisati tekstove u kojim biefektno razotkrio mutne radnje u oblasti hemije, a jedan od takvih je bio onaj o konsultantskoj firmi iz Washingtona, Weinberg grupi koja je pomogla džinovskoj korporaciji DuPont da skrije dokaze o trovanju stanovnika Zapadne Virdžinije otrovnom kiselinom koju je DuPont proizveo. DuPontu se to, pretpostavljate, nije dopalo. Nedugo po objavljivanju priče, otpušten je. Naravno, ni dok je bio na svojoj poziciji i objavljivao oštre članke u Environmental Science & Technology, nije time baš mijenjao svijet.

Tada--kakva pomoć sudbine!--nalazi novi posao u uredu senatora Grassleya (R-IA), tadašnjeg najvišeg republikanskog zvaničnika u finansijskoj komisiji Senata koja je odgovorna za nadgledanje svega što uključuje savezne fondove. Thacker je stalno slao pisma u ime Grassleya, provjeravajući da li istraživači na platnom spisku države primaju dvije plate, uzimajući novac i od farmaceutskih kompanije u isto vrijeme. Thackerov rad na rasvjetljavanju ove mreže korupcije je doveo do čitavog niza ostavki koje su imale odjeka u javnosti i dodijelile mu mjesto na vrhu liste za odstrijel u farmaceutskoj industriji. [13]

To je moćan primjer šta jedna osoba u uredu kongresmena može uraditi. A to što se ovakve stvari gotovo nikad ne dešavaju pokazuje koliko se malo članova kabineta usudi ljuljati čamac.

Ko dobije posao? Većina budžeta ide na rad sa biačima iz matičnog okruga. Tim lokalnih članova komiteta upravlja jednim ili više ureda u okrugu koji djeluju gotovo kao ogranci savezne vlade. "Treba li vam pomoć u radu s nekom državnom agencijom" pita kongresmen Michael Capuano (D-MA) na svojoj web stranici. "Ured kongresmena Capuana vam može pomoći. Osoblje vam može odgovoriti na osnovna pitanja, uputiti vas u pravom smjeru ili sarađivati s konkretnom agencijom u rješavanju vašeg slučaja." [14]

U TV reklami koja je bila dio njegove kampanje za Senat, Capuano je dodatno dramatizirao ovaj proces. "Sally Bah je izbjegla iz građanskog rata u Siera Leoneu. Rekli su joj da su njen muž i dva sinčića ubijeni", Capuano kaže pred kamerom. "Onda su mi rekli 'Ne, vaši su sinovi živi!' ali ih ne žele pustiti da dođu k meni" objašnjava Sally. "Suluda birokratska crvena traka je njene sinove ostavila same u Africi." "Niko nije ništa mogao uraditi, niko nije mogao pomoći dok Mike Capuano nije učinio da moji dječaci dođu. Mike je prerezao crvenu traku. Mike brine za narod." [15]

Većina slučajeva su ipak puno manje interesantni. Tipični slučaj je starija gospođa koju zanima zašto još nije primila svoj ček za socijalnu pomoć (centri za socijalni rad imaju čitav tim posvećen odgovaranju na upite iz ureda kongresmena) [16] Međutim, kao što kongresna služba za istraživanja objašnjava, uprkos "široko prihvaćenom mišljenju da članovi Kongresa mogu pokrenuti široku lepezu akcija koje rezultiraju brzim i povoljnim ishodom" članovima Kongresa je zakonom zabranjeno "prisiljavati službu da ubrza slučaj ili djelovanje u korist građanina iz njihovog koruga." Umjesto toga, ograničeni su na vođenje građana kroz zvanični proces. [17]

U vladi moćnoj i kompliciranoj kakva je ona u Sjedinjenim Državama, lahko je razumjeti da je ideja nalaženja nekog ko će vam pomoći da se snađete u birokratiji privlačna. Lahko je razumjeti i kako su taj posao dobili baš članovi Kongresa. Naposlijetku, vidimo li neke druge predstavnike vlasti na ulici kako se rukuju s ljudima i pokušavaju pridobiti ljude?

Međutim, mnogo je razloga zašto rad kongresnog ureda djeluje kao ostatak nekog prošlog vremena kad su se usluge od vlade dobijale kroz lično odlučivanje umjesto kroz rad neutralnih agencija. Mora se priznati da je problem distribucije još uvijek isti. Oni kojima pomoć vlade treba najviše nisu oni isti koji će uzeti telefon u ruke i pozvati svog kongresmena. Nisam nikad čuo da je ured nekog kongresmena zašao u siromašna predgrađa i obavijestio ljude o uslugama koje nude. A i zašto bi? Siromašni ne glasaju.

Ne možemo se ipak riješiti ove djelatnosti, jer povlaštenu višu srednju klasu koja koristi te usluge čine upravo oni ljudi koji bi se naljutili i digli uzbunu izgube li tu opciju. Možda je najbolje rješenje prijenos ovih nadležnosti na izvršnu vlast, kao i ostalih--ured "vladinog ombudsmena" bi se mogao osnovati u svakoj većoj pošti. S druge strane, ko god bude vodio taj ured neće imati puno razloga da spriječi njegovo pretvaranje u još jedan hladni i odbojni vladin ured, za razliku od kongresmena koji se redovno mora susretati s gnjevom birača.

Baš kao što većinu vremena u izbornom području progutaju ovakvi zadaci, osoblje većinu vremena u Washingtonu provodi odgovarajući glasačima. Posebno u dobu internet peticija, svaki kongresni ured zaprima ogroman broj telefonskih poziva, faks poruka i pisama. Ništa od toga, naravno, ne dođe na kraju do kongresmena. Umjesto njega, time se bavi tim svježih službenika koji marljivo prate teme svih tih dopisa i odgovaraju im mlakim ali prikladnim pismima. Pišite svom kongresmenu i požalite se da su troškovi zdravstvene zaštite previsoki i dobit ćete dugačko i mlako pismo u kom će pisati "Hvala vam što se mi se javili s vašim protivljenjem H.R. 4872, zakonu o zdravstvenoj zaštiti i priuštivom obrazovanju." Pišite im s prijedlogom da se glasa za Polis-Pingree amandman na taj zakon i dobit ćete isti odgovor.

Pošto se većina novca potroši na ovo podilaženje glasačkom tijelu, ostane novca za mali broj službenika koji će raditi stvarni posao na legislativi. Prvi na listi je šef kabineta koji će svakodnevno rukovoditi procesom. On obično radi i kao voditelj kongresmenove kampanje u godinama bez izbora, što vidi kao zadatak nalaženja načina za kongresmena da iskoristi svoju trenutnu moć da si poveća šanse za reizbor.

Kao što možete i pretpostaviti, u svijetu u kom svaki kongresmen pokušava sistem iskoristiti za svoje svrhe mora postojati tajnovita i dugačka lista etičkih pravila koja označavaju granicu između legislative i vođenja kampanje. Na prostoru Capitola ne smijete pričati o prikupljanju sredstava, pa šef kabineta često uzme pauzu, prošeta van, prebaci se sa službenog BlackBerryja na lični mobilni telefon i obavi poziv u svojstvu voditelja kampanje. Teško je zamisliti da ono o čemu se tad priča nema efekta na ono što se dešava kad se vrati u prostor Capitola (također je teško zamisliti da baš svaki šef kabineta baš uvijek ovako prošeta). I ostali članovi kabineta rade isto.

Najekstremnija varijanta ovih tajnovitih pravila je ona o privilegiji "frankiranja", odnosno slanja pošte besplatno. Ako se radi o zvaničnoj pošti, kongresmen ima pravo korištenja Pošte SAD-a bez stavljanja poštanske marke, dovoljan je potpis na mjestu gdje bi se markica našla. Da bi ušteda bila još i veća, svaki ured ima zalihe materijala koje uključuju i kutije već potpisanih koverti.

Naravno, iskušenje da se ove koverte iskoriste za slanje letaka u kampanju je preveliko. Zato o svoj pošti odlučuje posebna komisija za frankiranje, provjeravajući ima li dovoljno bitnog sadržaja da se računa kao službena pošta.

Osoblje kabineta uključuje i osoba zadužena za raspored i koja prati sve bezbrojne zahtjeve za djelić kongresmenovog vremena; sekretar za štampu koji se trudi za prostor u osvojenim medijima u izbornom okrugu odakle je kongresmen i došao; šef za legislativu, jedini viši službenik koji se zapravo bavi pisanjem zakona. Oni obično rukovode s jednim ili dva pomoćnika koji su specijalizirani za određene oblasti legislative.

Međutim, čak se i rad šefice za legislativu i njenog osoblja uglavnom svodi na pisanje onih mlakih odgovora glasačima. Stvarne tekstove zakona ne piše niko iz ureda kongresmena. To obično rade lobisti, mada kongresmen ima mogućnost da, ukoliko ima svoju ideju za zakon ili amandman, istu da na pisanje uredu savjetnika za legislativu. Ured savjetnika upošljava oko četrdeset pravnika koji ideje članova kongresa izražene svakodnevnim jezikom prevode u službeni jezik kakvim zakon mora biti napisan. To uključuje istraživanje prethodne i vezane legislative, iznalaženje načina za izražavanje često apstraktnih ciljeva ovih mjera i objavljivanje rezultata u zvaničnom kongresnom stilu kog je nemoguće imitirati--zvanični stilski vodič Doma ima gotovo osamdeset stranica. [18]

Kao čin (namjerne?) samoparodije, stilski je vodič napisan baš u stilu koji opisuje. Primjer:

ODJ. 102. GLAVNA PORUKA.
(a) ORGANIZACIJA.--
(1) SVAKA RADNA VERZIJA MORA BITI ORGANIZIRANA.--Svaka radna verzija mora biti organizirana.

Ovaj posao ipak ima jednu veliku prednost. Veze i iskustvo skupljeni u godinama službe u kongresnim salama predstavljaju vrijedan kapital za firme koje se bave lobiranjem--čak se i službenik iz Kongresa sa srednjeg nivoa može osloboditi ograničenja i niskih primanja iz državne službe i naći posao lobiste gdje će pomoći u potkopavanju ili izbjegavanju pravila koje su nekad i sami pisali. A njihovi im drugovi čestitaju na takvom unaprijeđenju!

I kako prijedlog zakona postaje zakon? Član Kongresa dođe s idejom--ili ona dođe od lobiste--i ista se zatim pošalje uredu savjetnika na pisanje. Oni sastave pravi prijedlog zakona koji se nađe u "hopperu", kutiji ispred Doma u koju se stavljaju novi prijedlozi zakona. Registrar pokupi prijedlog, a predsjedavajući Doma isti proslijedi odgovarajućoj komisiji na dalje razmatranje.

Većina prijedloga ne stigne dalje.

Ako član Kongresa želi da se dodatno potrudi, poslat će pisma koja počinju s "Dragi kolega" u kojim će objasniti zakon i moliti ostale članove Kongresa da postanu njegovi "ko-sponzori". "Dragi kolega" pisma su nekad bila prava pisma koja su stizala na adresu svakog ureda, ali sad se šalju kroz elektronski sistem e-Dragi kolega. Službenici su pretplaćeni na e-Dragi kolega pisma iz oblasti kojom se bave, a kad novi zakon bude predložen, pismo se šalje na listu za tu temu.

Nešto ambiciozniji članovi kabineta će kontaktirati druge članove kabineta u četiri oka, a još ambiciozniji kongresmeni će nositi dokumente za ko-sponzorstvo zakona na sjednice Doma i uvlačiti druge članove Kongresa u razgovor o zakonu i nagovarati na potpis. Prosječan prijedlog zakona ima oko pet ko-sponzora--obično prijatelja prvobitnog sponzora.

Ko-sponzorstvo je čisto simbolički čin, zvaničan način izražavanja jake podrške prijedlogu zakona. Članovi Kongresa mogu (što nekad i urade) glasati protiv zakona koje ko-sponzoriraju, ali ima i drugih formalnih načina za izražavanje podrške prijedlogu zakona prije glasanja. Vodstvo Doma često kaže da ako prijedlog dobije dovoljno ko-sponzora, onda može ići na glsanja, ali to nije zaista slučaj. Zakon o transparentnosti Saveznih rezervi Rona Paula je dobio 320 ko-sponzora u Domu (treba vam svega 218 za većinu i 290 za dvotrećinsku većinu) ali čak ni tad nije došao na glasnaje.

Umjesto toga, legislativa obično prolazi kačenjem uz veće prijedloge zakona koje vodstvo Kongresa gura. Ako vaš prijedlog ima dovoljno ko-sponzora, možda ga možete uvesti kao amandman na neki veći prijedlog, ili će to predsjednik komisije uraditi i sam (predsjednik komisije za finansije Barney Frank (D-MA) je rekao da će Zakon o transparentnosti Saveznih rezervi dodati velikom zakonu o ponovnoj regulaciji finansija, ali je odustao u zadnjem trenutku i proglasio ga odveć ekstremnim. Zastupnik Paul i zastupnik Alan Grayson [D-FL] su ga predložili kao amandman na komisiji i tako je i dodan; kasnije ga je Senat razvodnio.)

To se dešava jer je usvajanje osporavanog zakona u Senatu tako mukotrpno da samo dvije vrste prijedloga prolaze: oni koji nikako nisu osporavani i koji kroz Senat prolaze s jednoglasnom podrškom, i zakoni visokog prioriteta koji mogu progutati sedmice debate. Ukoliko zakon nije dovoljno nekontroverzan da bude jednoglasno usvojen, ali i nedovoljno bitan da zasluži višesedmične debate, vodstvo Senata mu vjerovatno neće dati vremena potrebnog za usvajanje. Većina vremena na sjednicama se troši na zakone iz ove prve grupe--gotovo da ne prođe ni dan bez glasanja o prijedlogu preimenovanja pošte tu i tu. Reforma studentskih zajmova je, nasuprot tome, prošla kao dodatak velikom zakonu o zdravstvenoj zaštiti.

Ove velike zakone uglavnom pišu odgovarajuće komisije. Predsjedavajući predstavi prvu verziju nakon održavanja sjednica i razgovora sa zainteresiranim stranama. Onda zakon ide na "markiranje" gdje se ide odjeljak po odjeljak kroz zakon i svaki član komisije može predlagati izmjene.

U praksi, naravno, članovi komisije obično preskaču ovaj dosadni dio. Onima koji će predlagati izmjene se da vrijeme kad mogu doći i vatreno braniti svoje stavove pred praznom komisijskom salom (sjednice komisije se snimaju, ali snimci obično nisu dostupni javnosti). Predsjedavajući onda može odlučiti koji će amandmani proći a koji ne time što će na glasanje pozvati kad je prava kombinacija ljudi u komisijskoj sali. Ako želi da prođu, pozvat će na glasanje u praznoj sali i proći će jednoglasno. Ako želi da propadnu, pozvat će protivnike u salu da amandmane obore glasovima.

Bitno glasanje se ostavlja za maratonske sjednice kad je kompletna komisija tu, iako im predsjedavajući ljubazno obezbijedi vodič za glasanje time što im kaže koje amandmane treba podržati a koje ne.

Kad se završi ovaj proces ispravki, konačnim se glasanjem odlučuje da li se izmijenjeni tekst prijedloga zakona šalje Domu na razmatranje (ako se zakon tiče više od jedne komisije, stvari se dodatno kompliciraju i troše još vremena. To možemo zasad ignorirati.) Kad komisija završi sa zakonom, on ne ide direktno u Dom nego u komisiju za pravila koja određuje pravila pod kojim rasprava o prijedlogu zakona može da se provede u Domu.

Baš kao što predsjedavajući komisije može osigurati usvajanje ili neusvajanje amandmana pametnim izborom trenutka za glasanje, tako i predsjedavajući Doma može iskoristiti komisiju za pravila. Oni odlučuju koliko će rasprava trajati, hoće li se razmatrati amandmani, kojim će se redom o njima izjašnjavati i šta će ti glasovi predstavljati.

Naprimjer, pravilo "kralj brda" znači da se može glasati o nekoliko različitih amandmana (različitih verzija prijedloga zakona) i posljednji koji dobije većinu je onaj koji se usvaja. Pravilo "razmotri i usvoji" znači da Dom automatski usvaja zakon time što pristaje na raspravu o njemu. Rasprava onda služi samo za amandmane, kakav god da rezultat procesa davanja amandmana bude, smatra se da je prijedlog zakona prošao, čak i bez eksplicitnog glasanja.

O ovoim se pravilima izjašnjava puni saziv Doma, ali glas protiv stava vlastite partije bi bio izuzetno nepromišljen potez, pošto bez snažnih pravila za raspravu druga partija može preuzeti kontrolu nad sazivom i predlagati kakve god amandmane želi (ako imaju priliku, predlagat će tzv. "otrovne pilule"--amandmane protiv kojih ne možete glasati jer bi to bilo političko samoubistvo, ali koji torpediraju podršku zakonu ili neutraliziraju njegov efekt).

Kao rezultat svega toga imamo rasprave pod strogom kontrolom predsjedavajućeg, koji ima priliku i da bira članove komisije za pravila. Ukoliko predsjedavajuća ne želi da se prijedlog zakona nađe pred kongresmenima, treba samo osigurati da komisija za pravila nikad ne izglasa pravila o raspravi.

Preživi li prijedlog zakona i svoju matičnu komisiju i komisiju za pravila, konačno će se naći pred zastupnicima. Onda kompletan saziv Doma glasa o tome, i ako prođe i tu stepenicu, naći će se pred Senatom.

Senat je priča za sebe. Opet prijedlog zakona mora da prođe kroz odgovarajuću komisiju. Međutim, umjesto odluka i pravila, zakon se obično pred punim sazivom nađe pod uslovima "jednoglasnog sporazuma" o pravilima diskusije. Kao što mu ime kaže, takav dogovor traži jednoglasnu saglasnost. Obično lideri pozicije i opozije to dogovore, ali ako neki član bilo koje od dvije partije ima snažne argumente protiv zakona, onda se mogu suprotstaviti svom lideru i tražiti od njega da se ne dozvoli da zakon dođe pred zastupnike (to se zove "stavljanje na čekanje" prijedloga zakona).

Ako se ne usvoji dogovor o jednoglasnom sporazumu, Senat mora prekinuti filibuster da bi se prijedlog usvojio. Za razliku od onog kako to izgleda na TV, pravi filibuster u Senatu ne znači da neko mora govoriti pred zastupnicima (razlozi zašto su toliko smiješni da bih njihovim navođenjem narušio vlastiti kredibilitet). Jedan prigovor na jednoglasnu saglasnost traži od lidera većine da krene u iscrpljujuće senatske procese za koje su potrebni dani čekanja i tropetinska većina prije razmatranja prijedloga zakona.

Poslije svega toga konačno se glasa o prijedlogu i prijedlog zakona može proći Senat. No čekajte--ima tu još! Zakon je nesumljivo prošao kroz neke promjene, bilo kroz rad komisije bilo kroz amandmane u raspravi. Prema tome, Senat i Dom su usvojili dva različita zakona. Da se pomire te dvije verzije, ekipa pregovarača iz Doma i Senata se sastaje u formi posebne "konferencijske komisije" da eliminira razlike. Na ovim, obično za javnost zatvorenim sastancima piše se stvarni tekst zakona, u bizarnom procesu ping-ponga između pregovarača iz Doma i Senata. Ekipa iz Doma prođe kroz prijedlog zakona i modificira ga u formu prijedloga koji nakon njihovog internog glasanja ide prema ekipi iz Senata. Ekipa iz Senata (koja sjedi za istim stolom, samo s druge strane) prođe kroz ovu novu ponudu Doma i uradi isto. Na koncu, teoretski, ove se dvije strane slože.

Kad je i to gotovo, nova verzija prijedloga zakona ide pred Dom i Senat na još jedno glasanje. Prođe li i to, onda (konačno) ide predsjedniku na potpis.

Politolozi mjere legislativni sistem po broju mogućih mjesta na kojim se može uložiti veto. Kako god računali, američki Kongres vodi po tom pitanju. Čak i u ovom pojednostavljenom opisu smo vidjeli da prijedlog zakona traži saglasnost:

- zastupnika spremnog da ga sponzorira
- predsjedavajućeg odgovarajuće komisije Doma
- većine te komisije
- većine u komisiji za pravila Doma
- predsjedavajućeg Doma
- većine u Domu
- predsjedavajućeg odgovarajuće komisije Senata
- većine te komisije
- bilo jednoglasnost u Senatu ili 3/5 i nekoliko dana strpljenja
- većinu u konferencijskoj komisiji Doma
- većinu u konferencijskoj komisiji Senata
- predsjednika SAD

I čak i tad, prijedlog zakona može biti oboren od strane Vrhovnog suda.

Pitajte bilo kojeg lobistu ili člana Kongresa o njihovim međusobnim odnosima, i uvijek će početi na isti način: "Ne radi se o quid pro quo." To kažu zato što su quid pro quo dogovori s članovima Kongresa nelegalni i odmah na početku žele razjasniti da neće priznati krivično djelo--mada ostatak njihove priče može tako zvučati.

Lobisti su s Kongresom u odnosima koji nisu potpuno quid pro quo, ali su najbliži tome. Nijedan (dobro, ne baš nijedan, ali ne mnogo njih) član Kongresa neće reći "Dajte mojoj kampanji veliku donaciju i imate moj glas." To bi bilo nelegalno (bivši zastupnik Duke Cunningham [R-CA] trenutno služi osmogodišnju kaznu zatvora zbog prosljeđivanja "menija" mogućih dogovora--npr. donacija od 50 hiljada dolara za milionski ugovor s državom--preko stola predstavniku namjenske industrije Mitchellu Wadeu). Radije će reći "Učinim mu uslugu, on meni učini uslugu." "Quid post quo", recimo.

Razlika je u tome što nema formalnog ugovora. Dam ti nešto, a onda ti meni daš nešto, ali nikad ne kažemo eksplicitno da je jedno za drugo. Quid post quo je primjer generaliziranog recimrpciteta koji prođima većinu ličnih odnosa, pogotovo u biznisu: kolegi biznismenu učinite uslugu, ne zato što tražite nešto zauzvrat u tom trenutku (samo bi najbezočniji tražili naknadu za svaku uslugu) nego zato što će biti vaši dužnici i što ćete od njih moći tražiti uslugu za sebe kasnije. Sjetimo se Kuma: "Jednog dana, koji možda nikad neće doći, tražit ću da obaviš nešto za mene." U stvarnom životu rijetko to kažemo tako otvoreno; princip se obično podrazumijeva.

Ako vam se ne uzvrati uslugom, možete prekinuti odnose s tom osobom--ili poduzeti male korake (ili u slučaju Kuma, velike) da im naštetite. To je bio modus operandi Lyndona Johnsona: prijateljima sve što požele, neprijateljima uništenje.

Ekonomist Samuel Bowles ovo naziva "kontingentnom obnovom" i sugerira da se isto dešava kad god postoji trgovina u kojoj nema mogućnosti idealnog ugovaranja (u ovom slučaju ugovor za trgovinu ne možete sklopiti jer je takva trgovina ilegalna). Zamislimo da želite kupiti bocu finog vina. Ne možete napisati ugovor na ime "boce finog vina"--osim u ekstremnim slučajevima, nećete moći ubijediti sudiju da vino i nije bilo fino. Zato normalna ekonomska logika--po kojoj plaćate marginalni trošak za proizvod na idealno kompetitivnom tržištu--pada u vodu.

Zato imate drugu opciju: možete kompaniji koja proizvodi vino učiniti uslugu. Platite im premiju za njihovu bocu vina i nastavljate plaćati sve dok je vino dobro. Niz dodatnih uplata koji se nastavlja i u budućnosti khrabruje kompaniju da vas ne prevari ni jednom jedinom lošom bocom--ako to urade, gube ovaj ekstra profit.

Lobisti rade na otprilike isti način. Velikim svotama novca pomažu političare i sve dok tako rade, političari im čine usluge. Ako ijedna od strana raskine ovaj neformalni odnos, i druga može prestati: ne dobije li uslugu koju očekuje, lobista može prestati s finansiranjem i ohrabriti i druge da tako učine; ako političar ne dobije donaciju, može prestati pomagati klijentima lobista, ili čak poduzeti korake protiv njih. Tipičan slučaj kontingentne obnove.

Kakve to usluge dobijaju lobisti? Zvanična priča kaže da novcem tek kupuju "pristup". Lobisti donaciju daju šefu kabineta/voditeljici kampanje, a kad požele sastanak, onda nju zovu da isti dogovore. Ona zna njihove prethodne zasluge i intervenira kod osobe zadužene za raspored da organizira sastanak. Ovo lobisti dobijaju povrh svog tog direktnog pristupa koji dobijaju kupujući pozivnice na skupe donatorske večere s Capitol Hilla.

Svi ipak znaju da glavni donatori dobijaju više od samog pristupa. Prosječni birač dobija par sekundi člana kabineta koji se dosađuje i klikom na dugme pošalje mu predefinirano pismo. Prosječna grupa aktivista dobije par minuta s članom kabineta niskog ranga. A kad nekom posebnom prigodom dobiju priliku da se susretnu s kongresmenom ili nekim iz vrha kabineta, dobiju tek učtivi osmijeh, klimanje glavom i eventualno par minuta za izražavanje svojih bojazni.

Uporedite to s lobistom kom je kongresmen dužan uslugu. Sastanak s njim nije tek slušanje njegovih zahtjeva praćeno zaboravljanjem istih. Radi se o zajedničkom razvijanju strategije o daljim aktivnostima, kako riješiti probleme, o obavezivanju vezanom za neko glasanje, ko-sponzorstvo, telefonski poziv ili nekoj od milion drugih usluga koje se mogu dobiti od kongresmena. Radi se o sklapanju dogovora.

Članovi Kongresa lobistima duguju usluge jer su ovi dali novac. Potreba za pozivanjem i traženjem novca ne prestaje s krajem kampanje. Samo još i poraste--sad novac trebate tražiti kao dužnosnik na položaju. Članovima Kongresa kojim je izbor bio najteži daju se mjesta u najisplativijim komisijama (glavni primjer je ona za finansijske poslove). Sad skoro da moraju zahtijevati velike novčane iznose od ljudi koje bi trebali nadgledati po službenoj dužnosti.

Svaki slobodan trenutak šef kabineta/voditelj kampanje će iskoristiti da kongresmena izvuče iz Kongresa u jedan od pozivnih centara preko puta i da ga navede da još koji put pozove moguće donatore. Sve drugo bi bilo neodgovorno. Velika ratna blagajna dužnosnika na funkciji je najvažnija u strategiji reizbora--skupite dovoljno novca i svako će dobro promisliti prije suprotstavljanja na izborima.

Pored telefonskog pozivanja, svakog jutra i večeri u hotelima na Capitol Hillu se organiziraju donatorski skupovi. Par primjera od drugog februara: 1.000 dolara za donatorski doručak sa zastupnikom Elijahom Cummingsom (D-MD) u osam ujutro, 5.000 dolara za večeru sa senatorom Benom Cardinom (D-MD) u pola sedam uveče. Ovi događaji su puno redovniji dio života na Capitol Hillu od rasprava, pa čak i glasanja.

Ipak, nekad ni sve aktivnosti skupljanja novca nisu dovoljne i kampanja opet kreće žestoko. Vraćamo se u dane praćenja izlaznosti i ubjeđivanja, TV reklama i debata. Nekad ni sav novac na svijetu ne može osigurati reizbor. Zabava za učesnike kampanje u hotelskoj sali ne zvoni smijehom i radošću nego tihim i tužnim osjećajem malodušnosti.

Ali OK, igra nije gotova. Uvijek se možete u grad vratiti kao lobista. Sve veze koje ste u toku karijere uspostavili, sve mogućnosti pristupa koje ste imali kao član Kongresa su na kraju bile vrijedne toga. I uvijek možete da ih iskoristite u svoju korist, ima onaj jedan lobista koji vam duguje uslugu.

User avatar
nellington
Posts: 61
Joined: Sun Apr 02, 2017 8:22 pm
Location: West side of Craggy Island

Re: Politika

Post by nellington » Sat Apr 22, 2017 11:00 am

Treći dio: posljedice

Amerika često o sebi voli misliti kao o najvećoj demokratiji na svijetu, ali trezveno posmatranje posljedica ostavlja puno prostora sumnji. Na svaku temu se ideje koje dobiju široku podršku javnosti--mjerenu na najrazličitije načine--razbiju na oštrim hridima Kongresa.

Uzmimo za primjer zdravstvenu zaštitu. Ankete uvijek pokažu da većina Amerikanaca podržava kanadski sistem jedinstvenog plaćanja koji bi uštedio novac i proširio pristup sistemu. Međutim, mada je ideja popularna u javnosti i predstavlja jasan napredak, odmah se odbacuje kao "politički nemoguća" u američkom kontekstu. Zašto? Zato što bi uništila biznis bogatih osiguravajućih kuća.

U toku nedavne rasprave o zdravstvenoj zaštiti je čak i umjerena javna opcija--koju je podržavala ubjedljiva većina uključujući mnoge glasače Republikanske stranke--likvidirana jer je bila odveć velika prijetnja za moćne interese korporacija.

Ovakvih primjera ima u svakoj oblasti. Većina Amerikanaca podržava razbijanje velikih banaka i smještanje kriminalaca koji ih vode iza rešetaka, što je stav previše ekstreman da bi se mogao pojaviti u debati o ponovnoj finansijskoj regulaciji čak i kao prijedlog. Čak i mjere koje odgovaraju zdravom razumu tipa preciznih uputa o ishrani ili smanjenju ekonomski štetnih subvencija nemaju šansi u ovakvom korporativnom Kongresu.

Čak i na usijanu temu budžeta javnost ima gotovo suprotan stav u odnosu na predloženu politiku: javnost želi da se budžet za vojsku smanji, ali se on povećava; javnost želi da se više troši na obrazovanje, radno osposobljavanje, reformu energetskog sektora, ali tu se dešavaju rezovi. [19]

Očito postoji rupa u demokratiji--članovi Kongresa ne poštuju volju glasača. Prethodna analiza daje i par razloga zašto.

- Izbor kandidata: Možda su jedini kandidati za kongres ljubitelji osiguravajućih kuća--ili, što je vjerovatnije, ljubitelji biznisa uopće (koji će ispunjavati želje osiguravajućih kuća).
- Finansiranje kampanja: Čak i ako svi kandidati nisu takvi, vjerovatno su to ljudi koji se najbolje slažu s glavnim finansijerima, komisijama za političku akciju (PAC) i drugim ključnim izvorima novca.
- Taktike u kampanji: Ovaj je novac neophodan za vođenje moderne kampanje--sa svim tim TV reklamama, lecima i anketama. Rezultat toga je pobjeda na izborima onih najuspješnijih u prikupljanju sredstava.
- Izbor osoblja: Kad dođu do Kongresa, čak i dobri kandidati zapošljavaju umorne i utrenirane članove kabineta. Tako njihove ambiciozne reforme sabotiraju branitelji sistema iznutra čija je lojalnost podijeljena.
- Etika osoblja: Privučeni vlastitim "rotirajućim vratima" (postoji unosno tržište za bivše članove kabineta), članovi kabineta se više fokusiraju na činjenje onog što bi njihovi budući poslodavci mogli cijeniti nego ono što bi bilo najbolje za javnost. Dodamo li i njihove dvojne dužnosti u uredu kongresmena i u kampanji, moguće je da im pritisak i zahtjevi kampanje odvuku pažnju i učine da zanemare boljitak zemlje.
- Lobisti: A možda su lobisti ti koji sve zeznu. Novac koji imaju za guranje zakona i predlaganje strategija im svakako daje prednost nad interesima koji ne mogu priuštiti pravnu podršku. Novac koji daju za kampanju im daje mogućnost da drže pažnju kandidata. A na kraju, ako ih ne možete pobijediti, pridružite im se. Mnogi bivši zakonodavci dobiju poslove lobista i tako unosnim poslom budu nagrađeni za prethodnu službu industriji.

Četvrti dio: Promjena

Bilo je mnogo, mnogo ideja o mogućim reformama Kongresa. Možemo ih kategorizirati na dva osnovna načina: prema dijelu procesa na koji se fokusiraju (izbor kandidata, kampanju, osoblje, lobiste) ili prema taktikama koje koriste (restrikcije, stimulacija, itd). Neke od ovih ideja su čak i prihvaćene--ali kako su obično članovi Kongresa ti koji obično moraju glasati za njih, nije najjasnije koliko predložene promjene odgovaraju konkretnim stvarima a koliko percepciji korupcije.

Izbor kandidata

Tipično opće mjesto za kongresmene je poziv da se više ljudi "uključi u proces", ali nisam upućen ni u jedan primjer formalnog pokušaja kongresmena da se nađe više kandidata (naposlijetku, ko to želi veću konkurenciju?)

Zato je najveći trud u tom pravcu uložen izvana, izvan zvaničnog sistema. Kako je pomenuto ranije, Progresivna većina (Progressive Majority) marljivo radi na prepoznavanju i regrutiranju progresivnih aktivista. I svaka partija ima ogranak koji se bavi regrutiranjem kandidata--iako je cilj obično naći nekog ko može prikupiti dovoljno novca da osvoji mjesto u Kongresu za partiju, a ne ko može popraviti stanje u Kongresu kao cjelini.

Možemo zamisliti kako povećavanjem ovih napora možemo promijeniti nešto--nalazeći više kandidata i bolje kandidate istovremeno. Trenutno ako neko i pukim slučajem pobijedi rijetko se radi o dobroj i poštenoj osobi za koju biste se nadali da pobijedi--a kad i jeste, kult iskustva ih tjera da se ponašaju baš kao i svi drugi. Kad bi bilo više dobrih kandidata, čak i da se ništa drugo ne promijeni, bar bi se povećale šanse da bar ponekad pobijede i ubace malo poštenja u kompletan proces.

Finansiranje kampanje

Još od Watergatea većina reformi kampanja se sastojala od ograničenja i zahtjeva za transparentnost. Danas savezne kampanje ne smiju uzeti više od 2.400 dolara od pojedinca i 5.000 dolara od komisije za političku akciju (PAC) u dvogodišnjem ciklusu (korporacijama su zabranjene direktne donacije; umjesto toga njihovi zaposlenici moraju dobrovoljno donirati sredstva PACovima). U isto vrijeme, sve velike donacije i troškoci moraju biti javno obznanjeni.

Glavni efekt javnog obznanjivanja je dosad bio stvaranje niza TV reklama i napada u kampanji tipa "Uzeli ste X miliona dolara od zlog Y." Nije najjasnije koliko efikasni su ovi napadi bili u bilo kojem od slučajeva, ali su nesumnjivo doprinijeli atmosferi u kojoj se smatra da su svi zakonodavci potplaćeni i kupljeni. Nažalost, jedini kandidati koji mogu voditi kampanje bez uzimanja velikih iznosa novca od loših tipova su multimilioneri koji se samofinansiraju i koji, gledano u cjelini, baš i ne djeluju kao neko unaprijeđenje u odnosu na normalnog kandidata.

Glavni efekt ograničenja iznosa je stvaranje aktivnog tržišta na kom se smišljaju načini za izbjegavnje ograničenja, što je kulminiralo nedavnom odlukom Vrhovnog suda (Ujedinjeni građani, Citizens United) kojom je odlučeno da grupe izvana (uključujući korporacije) mogu trošiti neograničena sredstva za kampanju na bilo šta, sve dok ne usklađuju svoje trošenje sa samim kandidatom. REzultat toga je čitava kultura koordinacije bez koordinacije u najvećim kampanjama, gdje viši službenici kabineta puste u javnost detalje svoje strategije u kampanji preko novinara na Capitol Hillu, grupe izvana pročitaju vijesti i smisle način da popune praznine. Očito to nije isto kao mogućnost upravljanja trošenjem novca, ali nije toliko drugačije da otežava kampanju. Zato se zakoni o finansiranju kampanje čine kao mrtvo slovo na papiru.

Najozbiljniji prijedlog rješavanja problema su Fondovi za fer borbu (Fair Fight Funds). U takvom sistemu se kandidat može odlučiti za javno finansiranje svoje kampanje. U zamjenu za prihvatanje uslova da novac ne prikuplja izvana, dao bi im se početni kapital za osnovnu kampanju (recimo 500.000 dolara) i još jedan dolar za svaki dolar koji njihov oponent prikupi (nekad je to 0,90 ili 1,10 dolara umjesto jednog).

Naprimjer, recimo da se Vlado Javnović kandiduje u trci u kojoj je suparnik Zlata Vrećo (u originalu John Q. Public i Montague T. Moneybags, op. nell.). Javnović pristaje na javno finansiranje i uzima 500.000 dolara. Vrećo organizira veliku donatorsku večeru i skupi 600.000 dolara. Vlada onda daje Javnoviću još 100.000 dolara da izjednači stanje. Mada je mogući trošak po vladu teoretski neograničen, Vrećo nema puno interesa da nastavi s prikupljanjem velikih iznosa jer zna da će i Javnović dobiti dolar za svaki tako prikupljen dolar.

Ovaj bi plan doista neutralizirao efekt novca i pritom bio potpuno zasnovan na dobrovoljnoj osnovi, ali neki pravni stručnjaci vjeruju da bi ga Vrhovni sud proglasio neustavnim na osnovu stava da davanje novca Javnoviću neustavno obeshrabruje Vreću da koristi svoje pravo na slobodu govora garantirano Prvim amandmanom (trenutni saziv Vrhovnog suda izgleda da ima iracionalnu odbojnost prema legislativi koja bi uređivala finansiranje kampanja. Zato su neki predlagali da nam treba ustavni amandman koji bi ih spriječio da obaraju snažne zakone.)

U međuvremenu, predlagači javnog finansiranja su smanjili svoje zahtjeve. Njihov trenutni prijedlog kaže da Javnović može dobiti 500.000 dolara, ali ostatak mora skupiti kroz male donacije. Takav sistem ima dvije ozbiljne mane: prva je da Vrećo sa svojim vezama može puno više skupiti u odnosu na poštenog Javnovića; druga je da će čak i prikupljanje malih donacija kandidata okrenuti prema imućnoj višoj srednjoj klasi koja već ima razvijen ukus za političku aktivnost (sjetimo se da su klasne razlike u Americi tako oštre da je svako s prihodom preko 87.000 dolara godišnje u gornjih 20%, a svako preko 154.000 dolara u gornjih 5% [20]. Stvaranje kandidata koji će odgovarati njima a ne velikim korporacijama može biti napredak, ali vjerovatno ne veliki.)

Nekima je i ovo nemoguće. Zato su se, u očaju, okrenuli vanjskom svijetu--s idejama za nove tehnologije kakva je ActBlue koje bi olakšale prosječnom Amerikancu da donira novac političkim kandidatima preko interneta.

Neriješeno je teoretsko pitanje o praktičnosti takvog puta. Ako se šanse za pobjedu povećavaju s prikupljanjem više novca, onda je teško zamisliti da ikad možete skupiti dovoljno od pojedinaca da kompenzirate stotine miliona koje velika korporacija može potrošiti. Ipak, priče propalih samofinansirajućih kandidata pokazuju da to nije slučaj. Kandidat za senat Jeff Greene (D-FL) je potrošio preko 23 miliona dolara u pokušaju da pobijedi na primarnim izborima, a izgubio je s 26% razlike od suparnika Kendricka Meeka koji je potrošio oko 7 miliona. Meg Whitman (I) je potrošila 173 miliona u svom pokušaju da postane guvernerka Kalifornije, ali je ipak izgubila s 11% razlike u srazu s Jerryjem Brownom (D) koji je potrošio 40 miliona.

Više nade nudi odgovor po kom postoji neki "kvalifikacijski prag" nakon kog dodavanje novca ne donosi značajnu prevagu. U utrci vrijednoj 200 miliona svaki je glasač nesumnjivo čuo svakog kandidata, čak i ako su jednog slušali tri puta više nego drugog. Ako bi ovo bilo tačno, naša bi nova tehnika za prikupljanje sredstava trebala da dobre kandidate dovede tek do tog praga (ovo bi bio dobro i za tehnike javnog finansiranja, jer bi onda kandidatima morali davati samo osnovna sredstva).

Istina je vjerovatno negdje na sredini--povećanje iznosa ima za posljedicu padajuće prinose, ali su oni i dalje veći od nule. Čak bi i 7 miliona koje je Meek skupio bilo teško za prikupiti od neovisnih donatora. Možda ipak ne bi bilo nemoguće--mali su donatori dali stotine miliona Obaminoj kampanji (iako je isti iznos prikupio i od velikih donatora). Nalaženje načina da se ovaj potencijal iskoristi je ključni cilj za unaprijeđenje načina finansiranja kampanja.

Taktike u kampanji

Ostali, posebno senator Ron Wyden (D-OR) su se fokusirali na promjenu tona u kampanjama. Wydenova akcija "Stanite iza svoje reklame" ("Stand by Your Ad") je bila pokušaj obeshrabrivanja negativnog vođenja kampanje kroz traženje od svakog kandidata da kaže "Ja sam [IME I PREZIME] i odobrio sam ovu poruku" jednom u toku svake reklame. Ne čini se da je ovo značajno promijenilo ton kampanja, ali je skratilo reklame za par ključnih sekundi.

Wyden je predložio i ograničavanje vremenskog roka unutar kog članovi Kongresa mogu prikupljati sredstva. Ovaj je prijedlog bio mnogo manje uspješan i mada je donekle pomogao u bacanju svjetla na sistem grabljenja novca na Capitol Hillu, teško je zamisliti kako je mogao imati značajan utjecaj na rješavanje problema u cjelini.

Ima ipak prostora za revoluciju izvana u taktikama vođenja kampanje. Nije dovoljno uvesti još ljudi u ovaj proces ako će oni tu biti samo ovce koje čekaju da ih postojeći čopor stratega odere. Neko im treba pomoći da povedu inovativne, jeftine kampanje koje će im dati stvarnu šansu i s ograničenim budžetom. Nova nauka o efektivnim kampanjama bi mogla dati upute o tome šta funkcionira a šta ne, a nove inovativne tehnologije bi mogle pomoći u spuštanju cijena taktiziranja u kampanjama.

Izbor osoblja

Ako, kao što sam tvrdio, kult ekspertize predstavlja ključni razlog zašto kabineti čak i najhrabrijih kongresmena pokazuju toliki nedostatak hrabrosti, onda je rješenje prosto: dovedimo više hrabrih ljudi iz vanjskog svijeta u kongresne sale. Ovo bi se moglo postići velikom kampanjom promjene kulture gdje bi se rad u Kongresu predstavio privlačnim, ili manjom kampanjom koja bi na nove članove Kongresa utjecala da zapošljavaju kadar van unutrašnjeg kruga.

Etika osoblja

U samom Kongresu je ponašanje osoblja strožije regulirano nego u kampanjama. Međutim, iako zahtjev da svaki član kabineta ima dva telefona može održavati neku fasadu poštenja, teško je reći da je ozbiljno smanjio političke igre u zgradama na Capitolu. A nije ni najjasnije da politika i političke igre predstavljaju glavni uzrok ovog deficita demokratije.

Koliko god to čuno zvučalo, nisam vidio da je iko ikad predložio Kongresu da zabrani sistem dvojnog zapošljavanja političkih/kongresnih članova kabineta. Naravno, glavni problem s takvom reformom bi bio da onaj na vrhu lanca--član Kongresa lično--neminovno ima dva posla.

Što se "rotirajućih vrata" tiče, tu postoje neka ograničenja--uključujući izričite zabrane prelaska u lobiste u određeno vrijeme i periode "hlađenja" koji moraju proći prije nego počnete lobirati među vašim bivšim kolegama). Kao što je slučaj sa većinom takvih ograničenja, ova pravila pomažu u rješavanju najgorih aspekata ove priče, ali nisu ni blizu rješavanja problema. Članovi kabineta koji prolaze kroz rotirajuća vrata ipak djeluju kao dovoljno sitna pojava da bi čak i potpuna zabrana imala nedovoljan efekt na nedostatak demokratije.

Lobisti

Igra mačke i miša se produbljuje po pitanju uzimanja poklona od lobista. Sa svakim skandalom pravila postaju strožija, a lobisti lukaviji. Trenutno, recimo, lobisti ne smiju kongresmenima plaćati skupe ručkove, ali su zakuske iznimka, pa u komičnom obratu lobisti sad članovima Kongresa moraju posluživati skupa jela u malim komadima dok stoje.

Lobisti su na sličan način kao i kandidati utjerani u sistem ograničenja i obznanjivanja. Ograničenja su puno manja, tek zabranjujući direktno davanje mita (jake restrikcije lobiranja bi vjerovatno išle protiv Prvog amandmana) a obaveza obznanjivanja je još besmislenija (šta će neko uraditi s činjenicom da je lobist X plaćen od strane grupe s posebnim interesom Y?)

Opet strategija spolja djeluje kao bolje rješenje. Baš kao što se moć malih donacija može iskoristiti da ih se učini jačim na izborima, one se mogu kombinirati i u svrhu lobiranja. Kongresmeni ne duguju ništa donatoru koji im je dao 15 dolara, ali duguju online grupi koja je skupila 200.000 dolara u donacijama po 15 dolara. Postojeće online grupe nisu bile odlučne u korištenju ovog utjecaja, možda zato što njihova prirodna transparentnost otežava pretvaranje da ne krše etička pravila, ali je to zanimljiv pravac za budućnost.

Alternativa bi bila nalaženje nekog načina odsijecanja doprinosa kampanji od lobiranja, ali je teško zamisliti kako ovo praktično uraditi. Čak i da lobistima nije dozvoljen lični dodir s doprinosima kampanji (čak je i to sumnjivo po pogledu ustavnosti), nema razloga zašto njihovi klijenti ne bi mogli uplaćivati sredstva za kampanju, što bi kasnije lobisti mogli koristiti kao već dane usluge. Baš kao ograničenja za uplate, svaki pokušaj regulacije ovog bi bio pun rupa.

Članovi kongresa imaju svoja vlastita rotirajuća vrata--i ograničenja u tom pogledu. Ali baš kao i u slučaju članova kabineta, ovaj se problem čini tako malim da čak ni stroga ograničenja ne bi rezultirala velikom razlikom. Siguran i lagan posao lobiste je fin desert za uspješnu karijeru u Kongresu, ali su sredstva iz kampanje glavni obrok.

Zaključak

Dobra vijest za nas izvan Washingtona je da ne moramo čekati na Kongres da popravi sam sebe. Najefikasnija rješenja predložena ovdje može izvesti bilo koja grupa izvana--i već postoji izvjestan broj ljudi koji počinju s tim. Ono što nam treba nije neki zakon svih zakona koji će riješiti naše probleme, nego grupa aktivista izvana koji bi stvorili vlastitu reformu. Možda nije lahko, ali to samo znači da trebamo uhvatiti ukoštac.

[1] Metcalf, Fred. 5. februar 2002. The Penguin Dictionary of Modern Humorous Quotations (Penguin). ISBN 0141009217.
[2] Chomsky, Noam. 24. oktobar 1986. “Political Discourse and the Propaganda System.” u Carlos P. Otero, ed. 2004. Language and Politics (AK Press). ISBN 1902593820, 541.
[3] Domhoff, G. William. April 2005. “Power at the Local Level: Growth Coalition Theory.”
[4] Cervantes, Esther and Amy Gluckman. Januar/februar 2004. “Who Votes, and How?” Dollars & Sense.
http://www.dollarsandsense.org/archives ... antes.html; Linz, Juan, Alfred Stephan, i Yogendra Yadav. 2007. Democracy and Diversity (Oxford University Press). ISBN 0195683684, 99.
[5] Bartels, Larry M. 2010: Unequal Democracy. The Political Economy of the New Gilded Age (Princeton University Press). ISBN 0691146233.
[6] Blodget, Jeff. 4. maj 2006. “Populism, Organization, and Conviction.”
[7] Caro, Robert. 1982. The Path to Power (The Years of Lyndon Johnson, vol. 1) (Alfred A. Knopf). ISBN 0394499735, 43.
[8] Dunbar, R. I. M. Juni 1992. “Neocortex size as a constraint on group size In primates.” Journal of Human Evolution 22 (6): 469–493. <doi:10.1016/0047-2484(92)900 81-J>
[9] Chomsky, Noam. 12/13 mart 2005. “The Toothpaste Election.” Counterpunch. <http://www.counterpunch.org/chomsky0312 ... /5wBAuAlau; Wallace, David Foster. 2004. “Mister Squishy” u Oblivion: Stories (Little, Brown). ISBN 0316919810. Wallace, David Foster. 2005 [napisano u februaru 2000.]
“Up, Simba!” u Consider the Lobster: And Other Essays (Little, Brown). ISBN 0316156116.
[10] Ericsson, K. Anders, Neil Charness, Paul J. Feltovich, Robert R. Hoffman. 26. juni 2006. The Cambridge Handbook of Expertise and Expert Performance (Cambridge University Press). ISBN 0521600812.
[11] Gerber, Alan i Donald P. Green. 14. septembar 1999. “Does canvassing increase voter turnout? A field experiment.” Proceedings of the National Academy of Sciences 96 (19): 10939–10942. <http://www.pnas.org/content/96/19/10939.full>.
[12] Herbert, David. 10. novembar 2008. “Obama’s ‘Project Houdini’ Revealed: After Early Stumble, Ambitious Voter-Targeting Program Helped Streamline Get-Out-The-Vote Effort.” National Journal; Thomas, Evan i osoblje Newsweeka. 7. novembar 2008. “The Final Days: Obama was leading in the polls, even in red states like Virginia. But McCain almost seemed to glory in being the underdog.” Newsweek. <http://www.newsweek.com/2008/11/06/the-final-days.html>.
[13] Wadman, Meredith. 16. septembar 2009. “Money In biomedicine: The senator’s sleuth.” Nature 461:330-334. <http://www.nature.com/news/2009/090916/ ... 38/461330a>
[14] Capuano, Michael E. bez datuma [posjećeno 2. februara 2011]. “Casework and Constituent Assistance.” <http://www.house.gov/capuano/services/casework.shtml> <http://www.webcitation.org/5wCgXIYxZ>
[15] Capuano, Michael E. 16. oktobar 2009. “Sally” (televizijska reklama). <http://www.youtube.com/watch?v=Urg6s40GOiw>.
[16] CMMS (Center for Medicare & Medicaid Services). bez datuma [posjećeno 2. februara 2011]. “Office of Legislation: Overview.” <https://www.cms.gov/OfficeofLegislation ... /5wCglDHpm>.
[17] Petersen, R. Eric. 5. januar 2009. “Casework in a Congressional Office: Background, Rules, Laws, and Resources.” Congressional Research Service RL33209. <http://assets.opencrs.com/rpts/RL332092 ... /5wCgrxVjC>.
[18] Forstater, Ira B. Novembar 1995. “House Legislative Counsel’s Manual on Drafting Style.” The Office of the Legislative Counsel, U.S. House of Representatives HLC 104-1. <http://www.house.gov/legcoun/pdf/drafts ... /5wChLv2J8>.
[19] Chomsky, Noam. 2006. Failed States: The Abuse of Power and the Assault on Democracy (Macmillan). ISBN 0805079122, 234.
[20] DeNavas-Walt, Carmen, Bernadette D. Proctor, i Robert Mills. August 2004. “Income, Poverty, and Health Insurance Coverage in the United States: 2003.” U.S. Census Bureau, Current Population Reports P60-226. <http://www.census.gov/prod/2004pubs/p60 ... /5wCm9AS48>.

Post Reply

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest